Obilazeći rijeku i njene obale, čovjek nabasa na svakakva čuda prirode.
Na kormorana u letu, čaplje koje se svađaju na stablu najvišeg drveta, žabe koje krekeću kao da plaču mala djeca... ili jednostavno na ptičji džakuzi u neobičnom drvetu. Zato iznova sebi ponavljam, ribolov nije samo uhvatiti ribu i to je to. Ribolov je i kad koljena klecaju od umora, kad laste zvižde u ljetnom predvečerju. Ili kad vrana krade tek izvaljene punoglavce žaba u barici na obali rijeke. Jučer sam čitao blog članak o strahovima iz djetinjstva, pa se sjetih svoga straha od šišmiša u niskom letu. Trinaestogosdišnji ja, ljetni raspust sedmog razreda osnovne škole, upecane dvije ribe, a upecao bih još pet komada, da ne naletiše šišmiši u sumrak, na gozbu roja mušica iznad rijeke. Strahovi su najveći čovjekov neprijatelj, a eto i riblji spasioc, u ovom slučaju. Samouvjereno i neskromno, ovo potonje.
Ob sprehodu po reki in njenih bregovih človek naleti na najrazličnejša čudesa narave. Na kormoranu v letu, čaplje, ki se prepirajo na drevesu najvišjega drevesa, žabe pokajo kot majhni otroci, ki jočejo ... ali preprosto na ptičji jacuzzi v tujem drevesu. Zato si vedno znova ponavljam, da ribolov ni samo lovljenje rib in to je to. Ribolov je tudi, ko kolena od utrujenosti pokleknejo, ko lastovke požvižgajo na poletni večer. Ali ko vrana v ribniku na rečnem bregu ukrade sveže izvaljene paglavce žab. Včeraj sem brala članek v blogu o otroških strahovih, zato sem se spomnila svojega strahu pred netopirji v nizkem letu. Trinajstletni jaz, poletne počitnice sedmega razreda osnovne šole, dve ujeti ribi in ulovil bi še pet kosov, da mi netopirji ne bi naleteli v mraku, na prazniku rojev muh nad reko. Strah je največji sovražnik človeka in v tem primeru je tu rešitelj rib. Samozavestna in neskromna, slednja.
Lepa priroda, jedva cekam prolece da odem malo na planinu, priroda mi bas nedostaje. Divan post, samo nastavi.