Summer routine
From time to time it is necessary to start a "big cleaning" of the house. The women insist on it, and the men get tired - watching how she (until her brain goes numb) washes, fishes, cleans, wipes - so they run away to the pub! Before that, they help her to remove the stove, cupboard, fridge and bed, and - they leave! When they return, they think - as if nothing happened, and sit in their armchair. And there were - 7 bags of garbage, dust and dust, cobwebs...
From time to time, each of us needs to get hold of that hard work, and clean what we really live in - ourselves! There are people who never do that, so they don't know what's hiding in the corners of theirs - me! And there is everything and anything, take my word for it!
I, once, found a fox in me! Alive! There used to be mice, hornets, even a small, white, scared rabbit lived in me! Now everything is as clean as a tear, and only one bird lives in me - a swallow! She flies to the south in the winter and returns in the summer.
Kerber alerts
Kerberus - the multi-headed dog from Dante's "Divine Comedy", which tears off the hands and feet of drunkards and gluttons in hell.
Kerber - July heatstroke from Africa to Europe.
Kerber - Yu rock band from 1981.
Pažnja, pažnja! Stigla je nova verzija omiljenog sajta Noise.app
Potpuno novi dizajn i mnogi noviteti koji imaju za cilj da poboljšaju funkcionalnost samog sajta, kao i da uvede red u članstvo, vodeći računa da se duplikati, lažni profili svedu na minimum minimuma. Dakle fokus je na kvaliteti i na stvarnim korisnicima, koji imaju ideje za stvaranje zanimljivih članaka i aktuelnih tema. Veliki stop za spamere, dosadne copy/paste botove. Pozivnica: https://noise.app/invite/nuth3bnv
Učlanite se u poboljšanu verziju društvene mreže koja obećava i krenite s objavama iz vlastite glave, dajte vaše originalne ideje direktno na internet. Stari članovi dobro poznaju vlasnika i idejnog tvorca ove porodice sajtova: read.cash, noise.cash i napokon noise.app, te smo naviknuti da on propagira Bitcoin Cash, pa će tako biti i ovoga puta, zasigurno, ali opcije će se dodavati postepeno i u "hodu".
Gradi se članstvo, iskusniji članovi doprinose svojim objavama i posjećenost polako raste. Jedan od glavnih noviteta je sistem dovođenja referala po preporukama. Nakon što kreirate svoj profil, potražite dugme Invite, te generirajte specijalni link koji ćete koristiti za dovođenje vaših prijatelja u mrežu. Link važi samo nekoliko sati ili dana i samo za jednu ili nekoliko osoba, to ovisi o vama kako zadate parametre tokom generiranja vašeg referalnog linka. Originalno, ali nimalo komplikovano, vjerujte na riječ.
U toku je i izrada aplikacije za Android i iOS, za sada bez problema koristimo sajt, bilo na laptopu, računaru ili vašem mobitelu. negdje sam pročitao da je sam sajt i ideja realizovana tek 20% od zamišljene konačne verzije, stoga budimo strpljivi i iskoristimo ovu beta verziju da upoznamo funkcionalnost i opcije na sajtu. Jednostavno ne smijemo propustiti ovaj sajt, a to najbolje znamo mi koji smo već par godina na sestrnskim sajtovima.
Štiglići
Bakatina, višća, volijera, ćiba. Sve su to talijanske riječi. I sve su pojmovi za štigliće i štiglićarstvo. Za one koji možda ne znaju, štiglići su ptice pjevice, ukrasne zebe. A u Hrvatskoj npr. ih nazivaju - češljugari. Latinski Carduelis Carduelis. Ovaj rod je skupina ptica iz porodice zeba Fringillidae. Znaju i po pedesetak "numera" da otpjevaju, te je selekcija dobrih pjevača postala prava umjetnost.
Nije slučajnost fakat da je štiglićarstvo popularan sport po primorju, ali i u Mostaru. Ako se vratimo na one talijanske riječi sa početka članka, nije teško zaključiti da su nam ovu tradiciju vjerovatno donijeli Talijani. Nadaleko poznata je mostarska mahala po uzgoju štiglića, koje u kavezu pjevaju kao i u prirodi. A cijena nekih šampiona među tim ptičicama je prelazila vrijednost dobrog automobila. To nisu urbane legende, stvarno je bilo tako, prije četrdesetak godina.
https://youtu.be/QQ02oBi9fpw
"Sjedneš li bilo gdje sa Mostarcem, ne bi bila priča potpuna ako se ne spomene višće i bakatine, faša, kako prepoznati štiglića, je li forka, je li starac. Onako malen, lijep, okretan, male crvene glave, boja mu je smeđkasto-siva, dva crna oka, onda crvenkstožučkaste nijanse.
On je tu i danas, pored nas, budi nas svojim cvrkutom, dio je naših familija. Bez njega više ne možemo. Bio haustoraš ili mahalaš vezani smo nekako za njega. Ima nešto kraljevsko u tom imenu. Vjekovima probamo da ga pripitomimo a on je pripitomio nas. Dio je nas i našeg života, postao je naša tradicija,polako ulazi i u našu kulturu." - ovako Mostarci pišu o svojim pticama.
Ovaj fenomen treba razumjeti s vremenskim otklonom, distancom. Jer danas nije "in" držati životinje u kavezima, svakako razumljivo da je tako. Ukazujem samo na sudar jake tradicije, nekih vremena kojih se sjećamo i današnjih svjetonazora. Možda je i nespojivo.
Srednjovjekovna ilirska imena
Srednjovjekovna imena ljudi iz naših krajeva, imena sa stećaka:
Dražeta, Husan, Borko, Bakulina, Hval,
Nespin, Vukava, Pribil, Hlapac, Borna,
Hrapoje, Krač, Bakula, Ninoslav, Boljerad, Sandalj
Milac, Kulduk, Ahmat, Stanac, Sipara, Ljuban,
Dragota, Sarmorad, Grubača, Bogčin, Radača,
Čeprnja, Dobrogost, Jelena, Grgur, Kukleč
Prehten, Ljubljen, Hlepac, Klut, Dinko,
Semrod, Vitača, Miltoš, Linil, Hotjan, Hotjen,
Borjen, Senko, Ostoja, Bjeljak, Stjepan
Gorčin, Tolmik, Vlk, Bokčilo, Rastudije,
Veseoko, Gošt, Nenac, Muven, Vikosava,
Hlap, Dabliživ, Trtiša, Pribislav, Sanko, Godin
Klač, Obodan, Ozrko, Ivaniš, Sulduk, Mišljen,
Korija, Badača, Dabiša, Krkša, Kalija,
Didodrag, Gojak, Vlatko, Hrabren, Anka
Kosara, Toloje, Prijezda, Asta, Bogčin, Radin,
Prehten, Tvrtko, Dabiživ, Miroslav, Katarina,
Vukoslav, Vladislav. Tomaš, Kulin, Matej.
Silikonska čudovišta s ticalima unazad
Svašta se od materijala pronađe putem interneta, pa tako i ove silikonske cjevčice za izradu tijela varalica, mušica.
Na "Alibabi", za par dolara. Jeste da zbog pandemije pošiljka putuje dugo, dugo.
Ovakav izgled ticala "u rikverc" je ustvari najrealističniji dio ovih imitacija. Zaista potkornjaci i razni tvrdokrilaši imaju sabljasta ticala, vjerovatno da im što manje smetaju pri letu i pri probijanju kroz krošnje stabala iznad površine rijeke ili potoka.
Vještačke mušice s velikim ticalima nije neka majstorija napraviti. Problemi nastaju pri lovu. U dodiru s površinom vode se fazanovo pero lomi i deformira. Ubrzo mušica izgleda kao sažvakana. Ovako manekenski fotografisane, prije odlaska na rijeku i eventualno slikane nakon ribolova, dva su svijeta različita.
Iz antikvarnice
Evo jedne retro stvarčice, a pošto se radi o knjizi iz sada susjedne zemlje, može se reći i evo raritetne knjige. Napisana je sedamdesetih godina prošlog vijeka, u Zagrebu štampana. Zaista bi ovakve stvari trebalo digitovalizovati i tako ih spasiti od zuba vremena, što se po svijetu uveliko i radi.
Autor Veljko Klašterka je bio sportski novinar, otac poznate hrvatske glumice Rocco Klašterka. Iako knjiga obuhvata širok pojam sportskog ribolova, zanimljiva je za sve istinske zaljubljenike u ovaj hobi, sport, rekreaciju. Na internet pretraživačima vidim da se primjerci ovog djela prodaju po sajtovima za prodaju polovnih stvari. Još postoji interesovanje za ovakve stvari.
Izborna godina
Ima li teže godine od ove 2020? U životima naše generacije nema. Eto napisaše da je samo 581. bila gora od ove, kada je kuga poharala pola Evrope. I da, za ovu napaćenu 2020. bude još veća muka, izborna je godina. Našao sam odličan meme na tu temu:
Obama je bio fly fishing ribolovac, mislim i sada je. Za mene najbolji predsjednik, zbog te sitnice. Za deset dana su i kod nas izbori. Još jedan stres za narod, pad imuniteta, gužve i izlaganje virusu, a pobjeđuju uvijek isti. I tako dan za danom, pred kockastim ekranom... bijeg u prirodu je spas.
A story from shopping
Once, while I was still going to school, I got used to frequent visits to a well-equipped fishing equipment store in Sarajevo. It was like a crutch, a poor substitute for months of not going to the water, to fishing. And not only that, it was an enjoyment in many ways. The ability of the merchant boss could really see anything and everything. The most modern things from that world. The man simply enjoyed it, the procurement of equipment. It was as if he was waiting for the customer to ask for something, something that is not yet in his shop, so that he could get it as soon as possible. And so ... I find myself with him one morning, no crowds. A little through the story, he told me about places where he loved to fish and stuff like that. A potential buyer came in the door, it was immediately obvious that he was a keen fisherman. And according to the emphasis, it could be concluded that someone from the diaspora is a guest worker. He says that he lives in Austria, and that he likes fishing in Hungarian lakes. She loves perch hunting. And the man goes shopping: sonar (fishfinder) to track a school of fish at a distance, a transport engine lures the remote control. Then three sticks with a greasy price, made exclusively for perch. He also said what they call him there, and that is Zander, Saunder, Cander. He took two pairs of boots, a vest, a few caps, for winter and summer fishing. Box, purse, bag and net countless. I thought this was some hidden camera. That sonar had some forerunner of artificial intelligence in its software, it predicted some parameters, wind, weather forecast, whatever. Many years have passed since that event, it may not be the last word of technology and technique today, e.g. wireless, but during that time it was that. And the guy made a huge guild, threw a large sum of money on the table. I was embarrassed, whence me here at this moment. I am neither a store owner, nor a worker, nor a customer. I swear to you, the man spent the money, you could buy a nice used car, not to exaggerate, at least a motorcycle. A pile of purchased items covered all the free space on the store counter. The cash was handed to the merchant. That Austrian, and our man, called the taxi driver to come and help him get it all to the car. He did so and left. In the shops of silence for a few minutes. The boss rubbed his palms and with wide eyes said, "*Oh, if there were customers like this only once a month, I would be a millionaire!"*
It’s all wonderful, and is it true fishing? I mean, you follow shoals of fish on the screen, they're probably doing the same thing to drones now. Is there a charm to hunting and enjoying it? Too military approach, too artificial. But about that on another occasion.
Jednom, dok sam još išao u školu, navadio sam se na čestu posjetu dobro opremljenoj prodavnici ribarske opreme u Sarajevu. To je bilo kao neka štaka, siromašan nadomjestak za višemjesečne neodlaske na vodu, na pecanje. I ne samo to, bilo je to uživanje na mnoge načine. Sposobnošću gazde trgovca se zaista moglo vidjeti sve i svašta. Najsavremenije stvari iz tog svijeta. Čovjek je prosto uživao u tome, u nabavci opreme. Kao da je čekao da kupac nešto zatraži, ono čega još nema u toj njegovoj prodavnici, pa da nabavi u što kraćem periodu.
I tako... zateknem se ja kod njega jednoga jutra, nema gužve. Malo kroz priču, pričao mi je o mjestima gdje je volio pecati i tako te stvari. Na vrata uđe potencijalni kupac, odmah se vidjelo da je neki zagriženi pecaroš. I po naglasku se moglo zaključiti da je neko iz dijaspore, gastarbajter. Kaže da živi u Austriji, a da voli pecati po mađarskim jezerima. Obožava lov na smuđa. I čovjek krenu kupovati: sonar za praćenje jata riba na daljinu, motor za transport primame na daljinski upravljač. Zatim tri štapa s masnom cijenom, ekskluzivno napravljena za smuđa. Reče on i kako ga nazivaju tamo, a to je *Zander*, *Saunder, Cander*. Uze dva para čizama, prsluk, kačketa nekoliko, za zimsko i za ljetno pecanje. Kutijica, torbica, vrećica i mrežica bezbroj. Ja pomislih ovo je neka skrivena kamera. Taj sonar je imao neku preteču vještačke inteligencije u svom softveru, predviđao je neke parametre, vjetar, vremensku prognozu, šta li. Prošlo je od tog događaja mnogo godina, ne može to biti posljednja riječ tehnologije i tehnike danas, npr. wireless, ali za to vrijeme je bilo to to. I napravi frajer ogroman ceh, poveću sumu novca istrese na stol. Meni je bilo neugodno, otkud mene ovdje u ovom trenutku. Niti sam vlasnik prodavnice, niti radnik, a ni kupac. Kunem vam se, čovjek je potrošio novca, moglo se kupiti fin polovan automobil, da ne pretjeram, eto bar motocikl. Hrpa kupljenih stvari je prekrila sva slobodna mjesta na pultu prodavnice. Keš je uručen trgovcu. Onaj Austrijanac, a naš čovjek, pozva telefonom taksistu da dođe i pomogne mu sve to odnijeti do kola. Odradiše tako i odoše. U prodavnici tajac od nekoliko minuta. Gazda trlja dlanove i zacakljenih očiju reče: *"Eh da je ovakvih kupaca samo jedanput mjesečno, ja bih bio milioner!"*
Sve je to krasno, a da li je to istinski ribolov? Mislim, pratiš jata riba na ekranu, vjerovatno sada istu stvar rade i dronovima. Ima li tu čari lova i uživanja u tome? Previše vojnički pristup, previše izvještačeno. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Na Drini ribolov
Na Drini ribolov
Da je Andrić bio pecaroš, naslovio bi svoju knjigu tako nekako. Nikada nisam lovio na ovoj brzoj i jakoj rijeci, a vjerovatno se mnogo razlikuje od Neretve ili Vrbasa, na koje sam navikao. Ribarski pribor na većoj rijeci je grublji, sve je drugačije. Čak i na samoj Neretvi je ogromna razlika pecati u Žitomislićima naprimjer, gdje je rijeka tri puta šira, nego u svome ranom, gornjem, planinskom toku. Vratimo se priči o Drini. Duga je 340 kilometara, a nastaje udruživanjem rijeka Pive i Tare. Otuda i njena moć, ima ogroman hidropotencijal, svojom snagom je usijekla kanjone, rascijepila planine.
Ljudi su od davnina splavarili na njenim talasima. Ovo na slici je detalj od prije Prvog svjetskog rata. Pretpostavljam iz austrougarskog perioda, europska gospoda na ekskurziji u Bosni, u periodu 1878-1914.
Ova divlja priroda se mora doživjeti. Splavom, kampovanjem, ribarenjem.
Če bi bil Andrić ribič, bi svojo knjigo tako naslovil. Nikoli nisem lovil na tej hitri in močni reki, verjetno pa se zelo razlikuje od Neretve ali Vrbasa, ki sem ju vajen. Na večji reki je ribiški pribor bolj hrapav, vse je drugače. Tudi na sami Neretvi obstaja velika razlika med ribolovom na primer v Žitomislićih, kjer je reka trikrat širša kot v njenem zgodnjem, zgornjem gorskem toku. Vrnimo se k zgodbi o Drini. Dolga je 340 kilometrov in nastane z združevanjem rek Piva in Tara. Od tod njegova moč, ima ogromen hidropotencial, s svojo močjo je sekal kanjone, razdelil gore.
Na njenih valovih ljudje raftajo že od antičnih časov. Na sliki je podrobnost izpred prve svetovne vojne. Predvidevam iz obdobja Avstro-Ogrske, evropski gospodje na ekskurziji v Bosno, v obdobju 1878-1914. To prosto živeče živali je treba izkusiti. Rafting, kampiranje, ribolov.
https://youtu.be/0vt9sVj6WKA
Reportaža "Lov i ribolov", pecanje škobalja na plovak.
Mostarske tradicionalne muhe
O ovome sam pisao ljetos, slijedi nastavak, sapunica se nastavlja. Štofova, vunica, komada deka... i onda višak ode u kantu za smeće.
Mostarci so posebna vrsta ljudi, z njimi mora imeti vsak človek vsaj en vzdevek in včasih tudi več "pomočnikov". Preberite, kako so mostarski ribiči poimenovali umetne ribiške muhe, natančneje materiale, iz katerih so te muhe narejene, to pa so bile vedno volna, deli plaščev, puloverji, rokavice. Sejine odeje (odejo je odkril Sejo), Sonjino krilo ali plašč (krilo, ki ga je Krešin stric Jozo strgal za teto Sonjo in se je izkazalo za pravilno - tkanina), Mića zela (tkaninski plašč), Hitova tkanina (nekaj vrst tkanin, kupljenih v HIT - blago) hiša v Mostarju),
Tito (Titova tapiserija za steno - ki so jo mnogi imeli v svojih hišah in njene rjave rdeče rese se je izkazalo za zelo lovsko in danes je iskanje Tita);
Tako se je začelo zbiranje preje iz muharjev in ta tradicija obstaja na teh območjih še danes. Veliko teh preje je začelo loviti ribe in dobiti lokalna imena in znamenitosti, ki bodo ribičem pomagale ugotoviti, iz česa bo muha. Največja širitev imena se je zgodila v sedemdesetih in osemdesetih letih prejšnjega stoletja. Lani sem obiskal mostarsko tržnico, kjer prodajajo stare knjige, stare kovance, razglednice in stvari. Torej, starinarnica. Na dveh stojnicah sem videl, da prodajajo hribe in griče te volne, kot da bi bilo vse izkopano iz tovornjaka, brez embalaže. Cene se gibljejo do deset evrov za kos blaga v velikosti robčka. In trgovina cveti! Samo za strastne ljubimce, navdušene ribiče. In njihovo število ni majhno.
https://www.youtube.com/watch?v=FdABEtk9CY0
Ovo je tržnica u samom gradu, a nekoliko kilometara dalje je buvljak, na njemu ima tih starih konaca, vunica.
Još malo zgoda i nezgoda
Moram nastaviti s pisanjem onih stvarnih doživljaja iz ribolova, nezaboravne scene, šteta je ne baciti ih "na papir".
Četvrta nezaboravna situacija, prosto ne znam kako to nije bila i prva koje bih se trebao sjetiti... dakle, kraj je ljeta, vrijeme se već kvari. Iznenada smo pozvani od jednog starijeg ribara, dijasporca, da nas izvede na poslijepodnevno pecanje. Bio sam tada srednjoškolac. Pun će nas automobil biti, onaj stari Genšer Mercedes. Poziv i priprema je bila sve nešto "na vrat, na nos". I kad smo se svi fino smjestili u auto, pošto je bila gužva, ja nepažnjom trznem ribarskim štapom prema zadnjim vratima vozila. Štap se sam rasklopi, tačnije onaj njegov vrh, najnježniji dio. Neko u tom momentu zalupi vratima, samo se čulo KVRC! Elegantni Mercedes, s dihtung gumenom trakom po unutrašnjim ivicama vrata je precvikao vršak pruta. Osta deblji dio unutar vozila, a najtanjih 30 centimetara frcilo je vanka.
Srijedom je u mjestu gdje žive moji rođaci i neki prijatelji ribolovci, bio pazarni dan, ono pijaca, nema čega nema. I kolega je prodavao mamce na toj pijaci. Jednom prilikom dođe neki dječak pubertetlija, želi da kupi za sebe desetak vještačkih mušica. Početnik je u svijetu ribolova, ali očigledno veoma ambiciozan. Veselo zgrabi kupljene mamce i ode.🐔 Saznali smo da živi na nekom selu ili u predgrađu. Rekao nam je da će se javiti naredne srijede, da referiše kakav je ulov i uspjeh imao. I tako je i bilo. Kroz sedam dana eto dečka na isto mjesto na pijaci. Pitamo ga kako je bilo, kaže: Nisam ni pecao nikako! Mi se ostali zgledasmo. Šta je bilo? A on nastavi s pričom: Nepažnjom sam ostavio na stepenicama svoje mušice i došla je kokoška, sve ih je poćukala, pojela! Haha. Kupio je novi set mamaca, a neke dobio i na poklon.
Še naprej moram pisati tiste prave ribiške izkušnje, nepozabne prizore, škoda je, če jih ne vržem "na papir".
Četrta nepozabna situacija, samo ne vem, kako ni bila in prva, ki bi se je morala spomniti ... torej, konec poletja je, vreme se že slabša. Naenkrat nas je starejši ribič, diaspora, povabil, da nas odpelje na popoldanski ribolov. Takrat sem bil srednješolec. Naš avto bo poln, tisti stari Genscher Mercedes. Klic in priprava sta bila vse nekaj "na vratu, na nosu". In ko smo se vsi lepo nastanili v avtomobilu, saj je bila gneča, sem nehote vrgel ribiško palico proti zadnjim vratom vozila. Palica se je razvila sama, natančneje njen vrh, najbolj občutljiv del. Nekdo je v tistem trenutku zaloputnil z vrati, zaslišal se je le KVRC! Eleganten mercedes z gumijastim tesnilom na notranjih robovih vrat je prečkal vrh palice. Debelejši del ostane v notranjosti vozila, najtanjši 30 centimetrov pa je tresel zunaj.
V sredo, v kraju, kjer živijo moji sorodniki in nekateri ribiški prijatelji, je bil tržni dan, tržnica, ničesar ne manjka. Tudi kolega je na tej tržnici prodajal vabe. Nekoč je prišel najstnik in si hotel kupiti ducat umetnih muh. Je začetnik v ribiškem svetu, a očitno zelo ambiciozen. Z veseljem pograbi kupljene vabe in listje. «Izvedeli smo, da živi v vasi ali predmestju. Povedal nam je, da bo poklical prihodnjo sredo in sporočil, kakšen ulov in uspeh je imel. In tako je tudi bilo. Čez sedem dni je na trgu enak fant. Vprašamo ga, kako je bilo, on pravi: Sploh nisem niti lovil ribe! Ostali smo se spogledali. Kaj se je zgodilo? In nadaljeval z zgodbo: nehote sem pustil muhe na stopnicah in prišla je piščanka, ki jih je vse ugriznila, pojedla! Haha. Kupil je nov komplet vab in nekaj prejel v dar.
Cottus gobio
Streamers and jigs are bait lures, and they imitate smaller fish. They are slightly larger and heavier than imitation flies. In fly fishing, the weight of the bait is a very important thing, it makes it easier to throw as far into the water as possible. This streamer imitates on *European bullhead*. Transparent eyes are made of thick pieces of silk, nylon. Heat the silk with a lighter, to the melting point. When it starts to form a ball, the nylon quickly knocks on the glass, some cold object. I could dedicate one article specifically to making eyes for baits.
Glass or plastic beads can also be used for larger baits. Although the eyes contribute to the aesthetics and credibility of the look of the bait, they also carry a certain disadvantage. string.
Strimeri i džigovi su mamci potezaljke, a imitiraju sitnije ribe. Nešto su veće i teže od imitacija mušica. U fly fishingu je težina mamca veoma bitna stvar, olakšava zabacivanje što dalje u vodu. Ovaj strimer imitira *peša* *(geljavca)*. Prozirne oči se prave od debelih komada silka, najlona. Upaljačem se zagrije silk, do tačke topljenja. Kada se krene stvarati kuglica, brzo se najlon kucne o staklo, neki hladni predmet. Mogao bih jedan članak posvetiti specijalno za pravljenje očiju za mamce.
Za veće mamce mogu poslužiti i staklene ili plastične perlice. Iako okca doprinose estetici i vjerodostojnosti izgleda mamca, nose i određeninedostatak.
Kvare akvadinamiku strimera, pa mamac ne pliva pravilno kroz vodu, nego se ponaša kao neki pijanac, trepereći cik-cak, što mnogo smeta prilikom ribolova, a čak može i pokvariti pribor, strunu.
https://youtu.be/kb1FmQ3nhus
Streamers in jig so vabe za vabe in posnemajo manjše ribe. So nekoliko večje in težje od imitacij muh. Pri muharjenju je teža vabe zelo pomembna stvar, olajša metanje čim dlje v vodo. Ta trak posnema peš (geljavca). Prozorne oči so narejene iz debelih kosov svile, najlona. Svila segrejemo z vžigalnikom do tališča. Ko začne tvoriti kroglo, najlon hitro potrka na steklo, nek hladen predmet. En članek bi lahko posvetil izdelovanju očes za vabe.
Steklene ali plastične kroglice lahko uporabimo tudi za večje vabe. Čeprav oči prispevajo k estetiki in verodostojnosti videza vabe, pa imajo tudi določeno slabost. vrvica.
Zgode i nezgode u ribolovu
Prve smiješne situacije iz ribolova koje se sjećam, a nisam imao više od deset godina, jeste doživljaj sa ribolova na jezeru. Bilo je ljeto, vjerovatno vikend i mi pokraj vikendice naših kućnih prijatelja. Bilo je u tom momentu desetak nas djece, sličnog uzrasta i svi smo se naložili da pecamo. To je onaj dubinski lov, zabaciš i ostaviš štap na račvu, pa čekaš udarac ribe. I tih sezona su se tek pojavila ona zvona koja alarmiraju da je riba zagrizla, a ugrađenom štipaljkom na sebi se prikače na vrh štapa. Djeca ko djeca, od silnog uzbuđenja zaboravismo skinuti zvonce sa štapa, ustvari ja sam glavni krivac, zamahnem i ode ono zvonce jedno pedeset metara, na dalju polovinu jezera. Buć, plop!
Druga situacija je sa rijeke, ljeto, kupanje, uživanje. Opet grupica kompanjona, prostirka do prostirke, debeli hlad vrbe u vrhu plaže i vrelo popodne. Svi ogladnismo. Nađosmo neku paštetu i kifle, neko je ponjeo u ruksaku. Ali mnogo gladnih usta, a svakome mrsko da trkne po još. Uz to i umiljati pas, od domaćina preko čijeg se vrta stigne do plaže. Oblizuje se onaj cuko na paštetu. Najgladniji reče: "Ne daj mu, nema dovoljno ni za nas!" Ostali, nešto milosrdniji rekoše: "Dajte pola kifle i Švrći, vidite kako nas gleda!" Ma ništa od toga, mi dobismo po zalogaj, samo da rasplamsa još veći apetit i glad. A pas se negdje izgubio, kao da se uvrijedio. I polako zađe sunce, vrijeme je za polazak kući, a neko i u ribolov pred mrak. Uz onu vrbu je već dugo bio prislonjen štap za pecanje, s čuvenom i tako često viđanom drškom od pluta. Ludi pas Švrćo je hinjski oborio štap i glođao aromatično pluto dobrih pet minuta, dok ga nisu primijetili. Valjda je drška mirisala na neku dobru hranu ili je bila slana.
Treća situacija, ponovo iz djetinjstva. Dogovorimo se nas dvojica, drugar i ja, da popodne lovimo. Dugi topli dani, a slabo smo opremljeni s priborom. Vezali smo, mrsili mamce, od jutra, do popodne. I pošto rijeka nije mnogo udaljena od ulice, odmah stavismo već predugo spravljani mamac na štap. Dječačko nestrpljenje, trk na vodu. I s pola plaže ovaj moj kolega zamahnu štapom, kao da zabaci što prije, puče silk iznad glave kao pištolj, ode onaj mamac na drugu obalu rijeke i sav četverosatni trud oko spravljanja istog.
Imam u glavi još ovih dogodovština, samo ću nastaviti neke druge prilike. Bistro!
Prva smešna ribolovna situacija, ki se je spomnim in je nisem imel že več kot deset let, so bile izkušnje z ribolovom na jezeru. Bilo je poletje, verjetno vikend in bili smo ob koči naših hišnih prijateljev. Takrat nas je bilo približno ducat otrok, podobne starosti, in vsi smo dobili ukaz na ribolov. To je tisti globok lov, ki ga vržete in pustite palico na vilicah, tako da počakate, da riba udari. In v teh sezonah so se pravkar pojavili zvonovi, ki opozarjajo, da je riba ugriznila, in so pritrjeni na vrh palice z vgrajeno sponko. Otroci kot otroci, smo od velikega navdušenja pozabili sneti zvonček s palice, pravzaprav sem glavni krivec, zavihtel sem in zvonec je odšel petdeset metrov stran, do skrajne polovice jezera. Buča, plop!
https://vimeo.com/301869605
Druga situacija je od reke, poletja, kopanja, uživanja. Spet skupina spremljevalcev, preproga za preprogo, debela senca vrbe na vrhu plaže in vroče popoldne. Vsi smo lačni. Našli smo nekaj paštet in kolačkov, nekdo jih je vzel v nahrbtnik. Toda veliko lačnih ust in vsi sovražijo tek za več. Poleg tega pa še prijeten pes, od gostitelja, skozi katerega vrt pridete do plaže. Tista kukavica na pašteti se liže. Najbolj lačen je rekel: "Ne dajte mu ga, tudi za nas ga ni dovolj!" Ostali pa so malo bolj usmiljeno rekli: "Dajte mi polovico kolačka in Švrći, poglejte, kako nas gleda!" Nič od tega, dobili smo ugriz, samo za vžig še večjega apetita in lakote. In pes se je nekje izgubil, kot da bi bil užaljen. In počasi sonce zahaja, čas je, da gremo domov, nekateri pa se lovijo še pred temo. Na to vrbo se je že dolgo naslonila ribiška palica s tistim slavnim plutovinim ročajem. Tisti nori pes Švrćo je podrl palico in grizel to zamašek dobrih pet minut, dokler je niso opazili. Predvidevam, da je pecelj dišal po dobri hrani ali pa je bil slan.
Tretja situacija, spet iz otroštva. Midva, prijatelj in jaz, sva se dogovorila za popoldanski lov. Dolgi topli dnevi in slabo smo opremljeni z dodatki. Vezali smo se, zamočili vabe, od jutra do popoldneva. In ker reka ni daleč od ulice, smo takoj nataknili na palico že izdelano vabo. Otroška nestrpnost, tek po vodi. In s polovice plaže je ta moj kolega zamahnil s palico, kot da bi jo čim prej vrgel, mu je svila streljala nad glavo kot pištola, tista vaba je šla na drugo stran reke in vsi štiriturni napor, da jo je naredil.
V glavi imam več teh dogodivščin, nadaljeval bom le še nekatere druge priložnosti. Bistro!
Zmijolika riba ugor
Ima jedno neobično sjećanje kod lokalnih ribolovaca starije generacije, a to su priče, gotovo pa mitovi o ribi ugor. Neretva je posebna rijeka, povezana s Jadranskim morem i ova veličanstvena riba se hiljadama godina mrijestila u gornjem toku Neretve, a svoj veći dio života provede u morskim dubinama, gdje može narasti do nevjerovatnih sto kilograma težine. I taj ciklus je trajao ko zna koliko sezona, život ugora u moru, a kad dođe vrijeme razmnožavanja, ide i preko stotinu kilometara sjevernije, da bi se izmrijestio u planinskom dijelu Neretve, pod planinom Prenj. A onda je čovjek izmislio brane i hidrocentrale, te zauvijek narušio prirodni ciklus stvari i ugoru uskratio majku Neretvu.
Na slici vidimo prirodno korito rijeke Neretve, onakvo kakvo je bilo hiljadama godina. Zelena i žuta mjesta na fotografiji predstavljaju djelo ljudi, odnosno akumulaciono jezero koje se pred zimu povuče. Zmijolika riba ugor već 65 godina nema nikakve šanse za svoj mrijest u gornjoj Neretvi. Ženka ugora položi do tri miliona jaja i umre prirodnom smrću, nešto slično kao losos. Stari ribari bi pričali da u danima kada grmi i sijeva, ti gladni ugori bi dobili neki luđački apetit, prožirali bi komade mesa postavljene na parangale. Nevješti ribolovci bi mogli čak ostati bez prsta, prilikom skidanja većih primjeraka ugora sa udice. A krv ugora i krv jegulje su otrovni po čovjeka. To su ustvari dvije srodne zmijolike ribe, vrlo cijenjene u kulinarstvu. Mene lično fascinira ta fiziologija ribe ugor, kako mogu živjeti u toplom i slanom moru, a istovremeno mogu funkcionisati u hladnoj slatkoj vodi Neretve, na jedva 15 stepeni C.
Med lokalnimi ribiči starejše generacije je en nenavaden spomin, to so zgodbe, skoraj miti o ribah jegulj. Neretva je posebna reka, povezana z Jadranskim morjem in ta veličastna riba se že tisočletja drsti v zgornjem toku Neretve in večino svojega življenja preživi v morskih globinah, kjer lahko zraste do neverjetnih sto kilogramov. In ta cikel je trajal kdo ve koliko sezon, življenje jegulj v morju, in ko pride čas razmnoževanja, gre čez sto kilometrov proti severu, da se drsti v gorati del Neretve, pod goro Prenj. In potem je človek izumil jezove in hidroelektrarne ter za vedno motil naravni krog stvari in odvzel jeguljo materi Neretvi. Na sliki vidimo naravno strugo reke Neretve, kakršna je bila že tisoče let. Zelene in rumene lise na fotografiji predstavljajo delo ljudi, to je akumulacijsko jezero, ki se pred zimo umika. Kača jegulja že 65 let nima možnosti drsti v zgornji Neretvi. Samica jegulj odloži do tri milijone jajčec in umre naravno, nekaj podobnega lososu. Stari ribiči bi rekli, da bi v dneh, ko zagrmi in zasije, te lačne jegulje dobile blazen tek, požrle bi kose mesa, postavljene na parangale. Nekvalificirani ribiči bi pri odstranjevanju večjih primerkov jegulje s trnka lahko celo ostali brez prstov. In kri jegulj in kri jegulj sta za človeka strupeni. To sta pravzaprav dve sorodni kači podobni ribi, zelo cenjeni v kulinariki. Osebno me navdušuje fiziologija rib jegulj, kako lahko živijo v toplem in slanem morju, hkrati pa lahko delujejo v hladni sladki vodi Neretve, pri komaj 15 stopinjah C.
Da li smo snobovi?
Ima jedan *Ex-Yu* forum na internetu i na njemu godinama aktuelna tema:
*Da li su fly fishing ribolovci snobovi?* U početku mi je to pitanje bilo nepotrebno i smiješno, a s vremena na vrijeme postane logično i na mjestu. Dakle, snob, onaj koji je rob mode i brendiranih proizvoda, marki. Pisao sam na temu da se ribarski repro materijal prodaje u pedeset boja i nijansi, sve s ciljem bolje prodaje i zarade. Ali da li je normalno da se prodaje donji veš u markama poznatih ribarskih brendova?
Ovaj renomirani proizvođač proizvodi čizme, prsluke, jakne, kape, a eto počeli su prodavati i gaće! Vidim sve je to pomalo smiješno i ribolovcu iz Danske, od koga sam i preuzeo ove fotografije. Putevi biznisa su čudni, sve za profit. Svaka roba ima svoga kupca, možda i kod nas to postane sasvim normalan artikal u prodavnicama ribarske opreme. Kad mogu majice i kačketi, zašto ne bi mogle i bokserice?
Sjećam se perioda kada sam imao meredov napravljen od starog teniskog reketa i polovne mrežice. Zar je to neka sramota? Ne bi trebala biti.
Na internetu obstaja en forum Ex-Yu in na njem tema, ki je aktualna že leta: Ali so muharji snobi? Sprva mi je bilo to vprašanje nepotrebno in smešno, občasno pa postane logično in na svojem mestu. Torej, snob, tisti, ki je suženj mode in izdelkov z blagovno znamko, blagovnih znamk. Na temo sem zapisal, da se material za ribolov repro prodaja v petdesetih barvah in odtenkih, vse s ciljem boljše prodaje in zaslužka. Toda ali je normalno prodajati spodnje perilo v blagovnih znamkah znanih ribiških znamk? Ta priznani proizvajalec proizvaja čevlje, telovnike, jakne, kape in že je začel prodajati hlače! Vidim, da je vse skupaj nekoliko smešno ribiču z Danske, od katerega sem posnel te fotografije. Poslovne poti so čudne, vse zaradi dobička. Vsako blago ima svojega kupca, morda pri nas postane povsem običajen izdelek v trgovinah z ribiško opremo. Zakaj ne morem imeti majic in kape, ker ne morem boksarjev?
Spominjam se obdobja, ko sem imel meredov iz starega teniškega loparja in rabljene mreže. Je to sramota? Ne bi smelo biti.
Great river flood
I can’t get out of my head one event from the 1960s, and it happened in my hometown. Due to the "hundred-year-old" rains, a large hill of land collapsed in the upper course of the river and created a natural dam. The rain still did not stop falling, weak local roads in those years in the rural part, so the danger was not even noticed. One half-sunny morning, when the rain finally gave way, that rampart of earth and twigs gave way in the river canyon. Millions of liters of accumulated water above that natural dam suddenly fell on a small town located a few kilometers downstream, causing enormous material damage and killing some people. But why do I keep it all in my head? The continuation of the story is interesting for us fishermen. A professor, my neighbor, tells me how he found several fish in puddles and mud in the garden in front of his house. All this would be almost normal, if his house was not 150 meters away from the river! They even have two asphalt roads between the river and the mentioned house. There was so much flooding, and this in the picture is the city of Zagreb in 1964.
Ne mogu izbaciti iz glave jedan događaj iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, a desio se u mom rodnom mjestu. Uslijed "stogodišnjih" kiša se u gornjem toku rijeke odronilo veliko brdo zemlje i napravilo prirodnu branu. Kiša i dalje nije prestajala padati, slabi lokalni putevi tih godina u ruralnom dijelu, pa se opasnost nije ni primijetila. Jednog polusunčanog jutra, kada je kiša napokon popustila svoju rabotu, taj bedem od zemlje i granja je popustio u kanjonu rijeke. Milioni litara akumulirane vode iznad te prirodne brane se odjedanput sručilo na gradić koji se nalazi nekoliko kilometara nizvodno, napravivši ogromnu materijalnu štetu i usmrtivši neke ljude. Ali zašto ja to sve držim u glavi? Nastavak priče je zanimljiv za nas ribolovce. Priča mi jedan profesor, moj komšija, kako je u bašti ispred svoje kuće pronašao nekoliko riba u lokvama i blatu. Sve bi to bilo skoro pa normalno i očekivano, da ta njegova kuća nije udaljena 150 metara od rijeke! Imaju čak dva asfaltirana puta između rijeke i pomenute kuće. Eto tolika je poplava bila, a ovo na slici je grad Zagreb 1964. godine.
Najstarije udice na svijetu
U jednoj špilji pod nazivom Jerimalai, u Istočnom Timoru su pronađeni arheološki ostaci najstarijih udica na svijetu. Napravljene su od školjki i zbog te činjenice imamo sačuvane primjerke do današnjih dana. U pomenutoj špilji je pronađena cijela udica, čija se starost procjenjuje na 11 000 godina. Arheologinja Su O Konor je za magazin "Arheologija" izjavila da su ove udice korištene u plitkim toplim morima. Logično je da su koristili i neku strunu ili konopac za pecanje, ali takve nježne stvari je nemoguće pronaći nakon toliko godina. Pronađene su kosti riba iz plićaka, ali i tuna. Preovladale su ribe iz plitkih voda, zbog porasta koraljnih grebena.
V jami z imenom Jerimalai v Vzhodnem Timorju so našli arheološke ostanke najstarejših trnkov na svetu. Izdelane so iz školjk in zaradi tega smo do danes ohranili primerke. V omenjeni jami so našli celo trnek, katerega starost je ocenjena na 11.000 let. Arheolog Su O Conor je za revijo Archaeology povedal, da so bili ti trnki uporabljeni v plitvih toplih morjih. Logično je, da so uporabili tudi kakšno vrvico ali ribiško vrvico, a tako občutljivih stvari po toliko letih ni mogoče najti. Najdene so bile ribje kosti iz plitvine, pa tudi tuna. Zaradi vzpona koralnih grebenov so prevladovale plitvo vode.
Pokraj rijeke
Obilazeći rijeku i njene obale, čovjek nabasa na svakakva čuda prirode.
Na kormorana u letu, čaplje koje se svađaju na stablu najvišeg drveta, žabe koje krekeću kao da plaču mala djeca... ili jednostavno na ptičji džakuzi u neobičnom drvetu. Zato iznova sebi ponavljam, ribolov nije samo uhvatiti ribu i to je to. Ribolov je i kad koljena klecaju od umora, kad laste zvižde u ljetnom predvečerju. Ili kad vrana krade tek izvaljene punoglavce žaba u barici na obali rijeke. Jučer sam čitao blog članak o strahovima iz djetinjstva, pa se sjetih svoga straha od šišmiša u niskom letu. Trinaestogosdišnji ja, ljetni raspust sedmog razreda osnovne škole, upecane dvije ribe, a upecao bih još pet komada, da ne naletiše šišmiši u sumrak, na gozbu roja mušica iznad rijeke. Strahovi su najveći čovjekov neprijatelj, a eto i riblji spasioc, u ovom slučaju. Samouvjereno i neskromno, ovo potonje.
Ob sprehodu po reki in njenih bregovih človek naleti na najrazličnejša čudesa narave. Na kormoranu v letu, čaplje, ki se prepirajo na drevesu najvišjega drevesa, žabe pokajo kot majhni otroci, ki jočejo ... ali preprosto na ptičji jacuzzi v tujem drevesu. Zato si vedno znova ponavljam, da ribolov ni samo lovljenje rib in to je to. Ribolov je tudi, ko kolena od utrujenosti pokleknejo, ko lastovke požvižgajo na poletni večer. Ali ko vrana v ribniku na rečnem bregu ukrade sveže izvaljene paglavce žab. Včeraj sem brala članek v blogu o otroških strahovih, zato sem se spomnila svojega strahu pred netopirji v nizkem letu. Trinajstletni jaz, poletne počitnice sedmega razreda osnovne šole, dve ujeti ribi in ulovil bi še pet kosov, da mi netopirji ne bi naleteli v mraku, na prazniku rojev muh nad reko. Strah je največji sovražnik človeka in v tem primeru je tu rešitelj rib. Samozavestna in neskromna, slednja.
Peacock feathers for fly body
This natural material has been the basis for making artificial flies for centuries.
Of this, for all fly fishermans, the “sacred” feather is used in fly tying just about everything. Those tail feathers are the most prized, the so-called okca. But any other pen or any part of the pen is also used. There is even a well-known fly peacock fly, it is a fly made from the handle of a peacock feather or a rooster, so the second variant is called a scraped rooster.
As there are not many of these birds in my area, at the beginning of my business, it was a real fortune and happiness when I would get at least one tail feather, an eye. In the past, these feathers were kept in vases in households as a decorative object, like flowers. And from that former fashion, I mostly procured, from decorative jars, rarely from live peacock birds.
https://vimeo.com/43694056
There is a fishing anecdote that the cleaner of the Sarajevo Zoo supplied half of the Sarajevo fishermen with these feathers, cleaning the peacock cage in the zoo in that city. In my previous blog article, I read in the comments that people from urban areas have always figured out how to get these precious pens. It was always through the cleaners of some zoos or backyards.
The story of Frank Sawyer
Englishman Frank Sawyer was a fish keeper, author of books on artificial flies and fishing and creator of probably the most famous artificial nymph fly - the pheasant's tail. Today's appearance and the material we know for making a fly under that name was created only later. Frank's original flies were light, they could not sink to the bottom or in the lower layer of the water flow, so with the appearance of copper wires, a new generation of fishermen solved that problem.
Englez Frank Sawyer je bio ribočuvar, pisac knjiga o vještačkim mušicama i ribolovu i kreator vjerovatno najpoznatije vještačke mušice nimfe - fazanov rep. Današnji izgled i materijal koji poznajemo za izradu mušice pod tim nazivom je nastala tek kasnije. Originalne Frenkove mušice su bile lagane, nisu mogle da potonu na dno ili u donji sloj vodenog toka, pa su pojavom bakrenih žica nove generacije ribolovaca riješile taj problem.
Anglež Frank Sawyer je bil imetnik rib, avtor knjig o umetnih muhah in ribolovu ter ustvarjalec verjetno najbolj znane umetne muhe nimfe - fazanovega repa. Današnji videz in material, ki ga poznamo za izdelavo muhe s tem imenom, je nastal šele kasneje. Frankove prvotne muhe so bile lahke, niso se mogle potopiti na dno ali v spodnjo plast vodnega toka, zato je z pojavom bakrenih žic nova generacija ribičev to težavo rešila.
Angličan Frank Sawyer byl chovatel ryb, autor knih o umělých muškách a rybaření a tvůrce pravděpodobně nejslavnější umělé mušky - bažantího ocasu. Dnešní vzhled a materiál, který víme pro výrobu mouchy pod tímto jménem, byl vytvořen až později. Frankovy původní mouchy byly lehké, nemohly klesnout ke dnu ani ke spodní vrstvě vodního toku, takže se vzhledem měděných drátů tento problém vyřešila nová generace rybářů.
Енглез Франк Саwyер је био рибочувар, писац књига о вјештачким мушицама и риболову и креатор вјероватно најпознатије вјештачке мушице нимфе - фазанов реп. Данашњи изглед и материјал који познајемо за израду мушице под тим називом је настала тек касније. Оригиналне Френкове мушице су биле лагане, нису могле да потону на дно или у доњи слој воденог тока, па су појавом бакрених жица нове генерације риболоваца ријешиле тај проблем.
https://vimeo.com/87035108
Video of the original making of an artificial fly according to Frank's recipe.
Rijeka Una
Gledano iz perspektive pecaroša, rijeka Una je veoma zanimljiva i drugačija od vodotokova na kojima sam lovio i na koje sam navikao. Šta je to drugačije? Mnogo je mirnija, što svjedoči i činjenica da duž cijelog svog korita ima mahovinu, alge i travu na svome dnu. Takvo nešto je recimo na rijeci Neretvi nemoguće, što zbog brzine struja, što zbog šljunkovitog korita.
Ovo je rijeka Una u Bihaću. Kada pogledamo fotografiju, uopšte nije čudo zbog čega su stari Rimljani ovu ljepoticu nazvali Una, jedna jedina, unikatna. Bišćani imaju posebno razvijenu svijest o očuvanju ribljeg fonda u svojoj rijeci. Travnato dno rijeke jeste raj za ribu lipljena, koji rovi po tim podvodnim busenima trave, tražeći gamaruse, crviće, račiće... i koji u takvim idealnim uslovima može narasti i preko dva kilograma. Viđao sam preparirane primjerke i krupnije od toga. Na Uni nikad nisam pecao, što mi je neispunjena želja. Sigurno da se mnogo toga razlikuje, od izbora mušica, opreme, sve zbog travnatog korita rijeke.
https://youtu.be/giUg9mwuSo0
YouTube 2020. by Stanislav Jakica
Gledano z vidika ribičev je reka Una zelo zanimiva in se razlikuje od vodotokov, ki sem jih lovil in jih navadil. Kaj je drugače? Je veliko bolj umirjen, kar dokazuje dejstvo, da ima vzdolž celotne postelje mah, alge in travo na dnu. Na primer, kaj takega je na reki Neretvi nemogoče bodisi zaradi hitrosti tokov bodisi zaradi gramoznega korita. To je reka Una v Bihaću. Ko pogledamo fotografijo, ni čudno, zakaj so stari Rimljani to lepoto poimenovali Una, edina, edinstvena. Prebivalci Bisceglie imajo posebej razvito zavest o ohranjanju staleža rib v svoji reki. Travnato dno reke je raj za lipane, ki kopljejo po teh podvodnih šopih trave, iščejo gamarus, črve, kozice ... in ki v tako idealnih razmerah lahko zrastejo čez dva kilograma. Videl sem polnjene primerke in večje od tega. Nikoli nisem lovil na Uni, kar je neizpolnjena želja. Zagotovo je marsikaj drugače, od izbire muh, opreme, vse zaradi travnate struge.
https://www.youtube.com/watch?v=AN05Ou3HQWo
YouTube 2017. by Dean Tomić
Zlatne boje jeseni
Samo u ovih petnaestak dana babljeg ljeta može nastati ovakva fotografija. Da napomenem da se ne radi o fotošopiranim, nego stvarnim bojama i nijansama. Pokušati ću to i objasniti.
Rijeka Neretva u svome gornjem toku je i ljeti ovako zelena, ali zbog jesenjeg žutog lišća u ove dane Miholjskog ljeta, imamo kontrast, pa sve izgleda nestvarno i čovjekovom rukom dorađivano. Prvi veći pljusak kiše će zamutiti ovu zelenu vodu, pretvoriti je u ogromnu šalicu bijele kafe, a zlatno lišće će vjetar otpuhati ko zna gdje. Sedam dana nakon velike kiše će rijeka ponovo postati zelena, ali ni približno bojama sa fotografije, nego smaragno zelena, kao boja mentol tvrdih bombona. Ženke lipljena su odavno već položile svoja jajašca negdje na ovom šljunku. Prvi ribići, iglice su proplivali i već hvataju nematode, mušice po površini vode. Dolaskom kišnih dana ta nova generacija se sklanja u rukavce rijeke gdje neće biti poplave ili u pritoke, rječice i potoke. Mlađ pastrmke će to sve isto da odradi, samo mjesec dana kasnije od lipljena. I tako je već hiljadama, možda i milionima godina.
Regret for the summer
The smell of summer, the chirping of small songbirds, the morning reflections of the sun on a big mountain, I miss it all at this moment. At dawn the grass by the river is wet with dew. In the early morning, only a grayling jumps on this fly from the picture. Ms. trout probably only eat gamarus for breakfast at the very bottom of the trough. At dawn the colors are cleaner, we see more shades. In the morning, a nightingale on a branch above the water leaves a trail of warm breath as it sings some of its own melody. In the morning, the sounds are different. Lipljan makes a blop-blop on the surface of a calmer river flow. The first crickets are heard only with the warm rays of the sun. In the morning you can hear the barking of dogs from a more distant village than in the evening. In the morning, a sip of coffee or juice is sweeter from a thermos bottle than during the day. And life itself has its morning, day and evening.
Miris ljeta, cvrkut sitnih ptica pjevica, jutarnji odbljesci sunca na velikoj planini, sve mi to nedostaje u ovom momentu. U zoru je trava pokraj rijeke mokra od rose. U rano jutro na ovu mušicu sa slike skače samo lipljen. Gospođa pastrmka vjerovatno doručkuje samo gamaruse po samom dnu korita. U zoru su boje čistije, vidimo više nijansi. Ujutro slavuj na nekoj grani iznad vode ostavlja trag toplog zadaha dok poji neku svoju melodiju. Ujutro su i zvukovi drugačiji. Lipljan čini blop-blop po površini mirnijeg toka rijeke. Prvi cvrči se začuju tek s toplim zrakama sunca. Ujutro se čuje lavež pasa iz udaljenijeg sela, nego predvečer. Jutrom je gutljaj kafe ili soka slađi iz termos boce, nego u toku dana. I sami život ima svoje jutro, dan i večer.
https://www.youtube.com/watch?v=mZKrTSxtGiw
YouTube credit: Tihomir Lukić 2018. on Neretva river. https://www.youtube.com/watch?v=mZKrTSxtGiw
Jedan lucidan san
Stiglo je Miholjsko ljeto, to prkosno sunce pred zimu. Zvijezda na nebu koja nam daje život je uperila svoje zlatne krakove u moj prozor i morao sam spustiti roletnu. Napravio sam i nasuo si čaj od lipe s medom. Oktobarsko popodne i nevjerovatna tišina. Odjednom sam začuo cvrčke oko sebe i osjetio ljetnu sparinu, te shvatio da spavam. Često sanjam ljeto i taj ambijent, a ovoga puta sam svjestan da sanjam. Jupi, evo ga, lucidni snovi. Kao da sam zaronio u onaj lipov čaj.
Uzmem meni toliko poznatu kosilicu za travu i krenem kositi dvorište, kad ono u kesu ispod kosilice ne ispada trava, nego materijalizovani satošiji *Bitcoin Cash*. Sipaju li sipaju, a ja znam da sanjam i upravljam nastavkom suludog filma.
Ljetna sparina je skoro pa nesnošljiva, miris pokošenog travnjaka širi nozdrve. Lijepo ga je vidjeti, nešto kao vrt ispred kakvog bečkog zamka ili barem nekog londonskog fudbalskog stadiona. A još je ljepše vidjeti kako od otpadaka sitne trave nastaju nekim čudom *Bitcoin Cash* novčići i pune spremnik u kosilici. Kada buncam, da buncam do kraja. Imaju izgled zelenkaste kovanice, ali nemaju zvuk metala. Potpuna ludnica od sna koji se tek razbuktava.
Zatim smo kolima, nekakvo četveročlano društvo, otišli do ogromne vjetrenjače koja ima zadatak da puni baterije automobila, pa zaboga, gdje ti živiš, auti više ne idu na benzin i ne zagađuju okolinu, sada te vjetrenjače kondenzuju snagu vjetra i samo čikici koji je zadužen za to predaš praznu automobilsku bateriju, a on ti izruči napunjenu i miran si u narednih pet dana ili 250 kilometara vožnje. Sjedim do suvozača u tom futurističkom bibiju, pravim se da je to s baterijom normalno, a ustvari ništa mi nije jasno. To je bilo samo za trenutak, pa se sjetih, blesane, ti si idalje u lucidnom snu. Uživaj!
*Vjetrenjača iz sna, da li smo to bili u Istri, u Medulinu? Fotografija je iz Medulina.*
Misli lete na onu kosilicu za travu od maločas. Fino je nakosila, pa imamo to društvance i ja finu zalihu kripto novčića, da je dovoljno za četiri-pet ljudi da izguraju dan po top destinacijama i provodima. Odjednom shvatih da ljudi na ulici više nisu u grču, ne postoje maske protiv pandemije, svi se ponovo kikoću pri razgovoru. Restorani su puni, kino dvorane takođe. Iako je san kojim kao upravljam, ne mogu prijateljima iz ove priče da vidim lica. Glas im čujem, sve uredu i sve realistično, no nikako da osvijestim ko su oni. Nema veze, skoro pa nebitno za uživanje u snu.
Auto nas je dovezao pred neki moderan *mall tržni centar*, koji je ustvari grad u gradu i sadrži sve potrebno za život u sebi, od bazena za rekreaciju, do sauna, prodavnicu ovoga ili onoga. A oni kripto novčići tek su zagrebani po površini, na telefonu sam upravo provjerio stanje novčanika, ima ih i za napojnice ljubaznom osoblju po *mallu*.
I odjednom, usred ljeta se nađemo u ledenoj dvorani tog zdanja, pijemo čak od hibiskusa i gledamo hokej na ledu, meč uživo. Hladno mi je. Finale najjače lige na svijetu. Dvorana je krcata navijačima, svi su sretni i sve je organizovano do perfekcije. Prisutni uživaju u spektaklu. Klizaljke stružu po ledu i čuje se zvonki zvuk udara palice o palicu. Ugodna klima u samoj zgradi, a kad se na to doda i onaj led na kojem igrači igraju učinila je da nakratko svi zaboravimo da je ustvari ljeto. To smo shvatili tek kada smo po završetku utakmice izašli pod vedro nebo, odnosno na bazen za kupanje u sklopu tog malla iz raja.
Dječaku koji je prodavao krofne po plaži smo dali napojnicu, ah pa ko će potrošiti onolike novčiće iz kosilice, a već odavno je popodne, vrijeme je da se organizira večera i povratak kući.
U tom razmišljanju gdje ćemo i kako ćemo na večeru, nabasam u tržnom centru iz snova na prodavnicu opreme za ribolov. Gdje bih to propustio!? Pa ipak ja upravljam ovim snom, zar ne? Nakupujem svega i onaj dječak s krofnama to drage volje prenese do našeg vozila na baterije. Večerali smo nakon toga u konobi pod slamnatim krovovima. Sjećam se prženih patlidžana na žaru i tog mirisa. Kuhar je visoki, mršavi Indijac, koji ne obrok spremio ispred stotinu očito dobro gladnih gostiju. Prava uživancija ga je bilo gledati.
Vraćamo se sa luckastog izleta, jurimo po brzoj cesti onim futurističkim kolima. Prepričavamo utiske dana, svi su zadovoljni. Bliži se ponoć, a u daljini se naziru svjetla naše destinacije. Još malo i eto nas kod kuće. Neko sa zadnjeg sjedišta je bio žedan, te stanemo da u kiosku kupimo flašicu vode za piće. Sa katedrale u dnu ulice se začulo *dong-dong*, tačno je ponoć. Ona hrpica kripto valuta se istog trena ponovo pretvori u pokošenu travu, pa morasmo kupljenu vodu platiti gotovinom. Svi prisutni u kolima ponovo dobiše lica, a automobil se od futurističkog pretvori u neki obični i svakodnevni. U cijeloj priči još samo nedostaje Pepeljuga.
Pokušavam otključati ulazna vrata stana, zaškripaše. Ali ne škripe to vrata, nego ona bijela roletna s početka priče, zbog koje sam i utonuo u san, a vani još uvijek sija miholjsko sunce. Spavaća soba miriše na čaj od lipe, nije mi dobro. Oh, bože, samo da nije upitanju ona glupa korona.
Skalpovi i sedla
Za izradu kvalitetnih vještačkih mušica je potreban i kvalitetan materijal. Perje ptica je osnovni materijal za izradu krila i nožica mušice. Nekada su u svijetu primat u masovnoj proizvodnji ovog neobičnog repro-materijala imali, pogađate, Francuzi. Moglo bi se reći da su galski pijetlovi simbol cijele Francuske, a u svijetu fly fishinga i fly tyinga nadaleko su poznati i cijenjeni Metz skalpovi. Međutim, primat im polako uzima američka konkurencija sa slike:
Sve je počelo 1989. godine, kada je jedan doktor odlučio da podigne farmu pijetlova, sa nekih 5000 jedinki. A 2015. godine su u Koloradu imali već proizvodnju od 60 000 jedinki, na godišnjem nivou. Sada pročitajte cijenu na forografiji i pomnožite cifre, nije teško zaključiti da se radi o velikom biznisu.
Ovo su tzv. genetic feathers, selekcijom uzgojena perad, po pravilu muška jer je perje muških primjeraka tvrđe, sjajnije, otpornije na vodu. I bez paperja. A selekcijom se došlo do što užih, a što dužih peruški. Ta kombinacija je cijenjena kod majstora za izradu mušica, ali i drugih mamaca.
Terminologija je lako razumljiva. Skalpovi bi bili komadi uštavljene kože sa vrata pijetla. I sva pera koja se nalaze na tom komadu oderane kože. A sedla bi bila sa leđa ptice, fazana, pijetla, divlje patke. To su ona velika, šarena pera, uglavnom služe za izradu većih mamaca, pa čak i nakita.
Thank you read.cash
I have been using the read.cash blog platform for almost three months and I think I have met most of the site’s features. I am positively surprised by the functionality and technical details. Day by day the membership grows, and the quality is born from the mass of quantity. A blogging community that interacts with several major social networks is a complete hit.
When we publish our article on the read.cash platform, we automatically have built-in options at the bottom of the text to share the link to the four five most popular social networks. I use this option a lot and it is probably a winning combination for the accelerated growth of membership on the Read.cash platform, the best promotion. My articles have received ***10k hits***, so I recommend new members to share links to their posts on *Twitter*, *Facebook* and other communities.
With its appearance and idea, read.cash is a real nursery for cryptocurrencies, primarily Bitcoin Cash. Many of its members will be introduced to the wonderful world of cryptocurrencies, which is one important and desirable thing. https://read.cash/r/varda42
Skoro tri mjeseca koristim read.cash blog platformu i mislim da sam upoznao većinu mogućnosti sajta. Pozitivno sam iznenađen funkcionalnošću i tehničkim detaljima. Iz dana u dan članstvo raste, a kvalitet se rađa iz mase kvantiteta.
Blogerska zajednica koja je u interakciji s nekoliko glavnih društvenih mreža je pun pogodak. Kada objavimo svoj članak na platformi read.cash, automatski na dnu teksta imamo ugrađene opcije za dijeljenje linka na četiri pet najpopularnijih društvenih mreža. Tu opciju ja obilato koristim i vjerovatno je to dobitna kombinacija za ubrzani rast članstva na read.cash platformi, najbolja promocija. Moji članci su dobili 10k klikova, pa novim članovima preporučujem linkove svojih objava dijele na Twitter-u, Facebook-u i ostalim zajednicama.
Read.cash je svojom pojavom i idejom pravi rasadnik kriptovaluta, prvenstveno Bitcoin Cash. Mnoge svoje članove će uvesti u čudesni svijet kripto novčića, što je jedna bitna i poželjna stvar. https://read.cash/r/varda42
Moja dva najuspješnija članka:
1.) *Zaljubljen u sunce* - In love with sunny weather
2.) *Audicija* - Memoirs from high school days https://read.cash/@varda42/zaljubljen-u-sunce-4403eb4d https://read.cash/@varda42/audicija-66654175
Note for English readers: click on the Globe icon at the very top of each article and you will automatically have English in the article.
Testing in a glass of water
In the winter days or when we are not able to go out to the river, the test can be done in a glass of water. There are so-called winter service jobs around fishing tackle. Once upon a time, string was precious and difficult to obtain, so old fishermen told me that worn-out strings were cooked in sweet milk, thus extending their lifespan. Today that is no more, fishing tackle is never cheaper, and fish in the water never less. Hazelnut fishing rods were also made by hand a long time ago.
U zimskim danima ili onda kad nismo u mogućnosti izaći na rijeku, proba mamca se može izvršiti i u čaši vode.
Postoje ti tzv. zimski servis poslovi oko ribarskog pribora. Nekada je struna bila dragocjena i teško se nabavljala, pa su mi stari ribari pričali kako su dotrajale strune kuhali u slatkom mlijeku, te im na taj način produžavali životni vijek. Danas tog više nema, ribarski pribor nikad jeftiniji, a ribe u vodi nikad manje. Takođe su se nekada davno ručno izrađivali ljeskovi ribarski štapovi u kućnoj izradi. Danas je u modi povratak na te retro stvari.
https://www.youtube.com/watch?v=jHvbSNCDm1g
YouTube credit: Thomas Turner Fishing Antiques https://www.youtube.com/c/ThomasTurnerFishingAntiques/videos
Ovaj strastveni ribolovac reparira stare štapove, preparira i trofejne primjerke ulova, zanimljiv YouTube kanal, preporučujem za one kojima se ovaj hobi dopada.
Something like cosmozoa
Istorija planete Zemlje u jednoj slici. Ribe su nastale u geološkom periodu *ordoviciju*, što ima poveznicu s ostatkom priče koja slijedi. Pogledajte na skali kada je to bilo, a zatim pogledajte kada se pojavljuje čovjek. Period *devona* se naziva *"doba riba"*, kada one već vladaju okeanima ili nekim zajedničkim okeanom, pretečom ovih danas koje poznajemo.
U tom geološkom periodu ribe dobijaju zube i pokretne čeljusti. Šta to znači? Pa uglavnom znači da prestaju biti biljojedi i počinju jesti jedne druge, ribe mesožderke ganjaju one koje su ostale biljožderi.
Mene fascinira jedna stvar, a to moram slikovito prikazati kroz primjer moje rijeke. Otkud u rijeci Neretvi i u rijeci Soči identična ili gotovo ista vrsta salmonidne ribe, a znamo da je od Neretve, koja je u Hercegovini, do Soče, koja je u Sloveniji, 300 ili više kilometara? Isključujemo mogućnost poribljavanja ljudskom rukom, dokazano je da su ribe hiljadama godina prisutne u obje rijeke. Ta salmonidna vrsta ribe naziva se *glavatica* ili u žargonu - *gonjavac*. Radi se o predatoru velike glave, koja jede manje ribe i rakove. Kako to da je stotinama, hiljadama godina imamo u obje rijeke?
https://youtu.be/LbAZMTGG4d4
Među pojedinim ihtiolozima se čuje poprilično suluda ideja da su jajašca riba dosta otporna na želučane sokove i da teoretski može biti da je divlja patka, roda ili neka druga vodena ptica prenijela i posijala jajašca ribe iz jedne rijeke, jezera u drugu rijeku. Koliko je to vjerovatno? Za mene je to, zdravorazumski gledano, gotovo nemoguća misija. Znate onu teoriju nastanka života na Zemlji, jedna od njih glasi da je život na Zemlju posijao meteor sa druge planete i to se naziva - *kozmozoa* teorija. Onda bi se ovo s pticama i ikrom moglo nazvati - *volukrisozoa*.
Na fotografiji je Sarajlija *Imšir H*, glavatica upecana u Neretvi, Bosna i Hercegovina, 2011. godine. Iznad je Youtube video sa rijeke Soče, Slovenija, upecana riba približno iste godine. Rastojanje između rijeka je 350+ kilometara zračne linije, a ribe su gotovo genetski identične, obje su autohtone u svojim rijekama. I rijeke su takoreći *blizanke*, po svim parametrima. Ima li racionalno objašnjenje ovog fenomena?
Vjerovatno ima i drastičnijih primjera od ovog i većih rastojanja između rijeka i jezera. Da li je moguće da ptica roda proguta ribu punu jajašaca i da ta jaja ostanu čitava u digestivnom traktu ptice, te nastave svoj život u novoj vodi? Pri tome naravno jaja moraju biti oplođena, što bi značilo da je ptica ustvari pojela jajašca sa dna rijeke, a ne majku ribu. Zvuči kao mit ili naučna fantastika. Ja lično ne mogu povjerovati u ovu teoriju, odnosno tragam za dodatnim objašnjenjima.
In one human life
Šta se sve može promijeniti u jednom ljudskom životu, to mi ne možemo ni pojmiti. Ili da napišem u pola ljudskog života jer ću pričati iz vlastite perspektive!? Sjećam se perioda kad su rijeke bile dublje, plaže na njenim obalama čistije i sa više pijeska. Nešto slično napisa onaj genijalac *Balašević* u tekstu *Čoline* pjesme "Bembaša" - *Onda bješe hlad gušći nego sad ili su sjene gušće kad si mlad?* I zaista je tako. Ne samo zbog mladosti, čovjek je nemilosrdno egoistično stvorenje i uništava sve oko sebe. Dobro se sjećam vremena kada nije bila rijetkost da u ustima netom upecane ribe pronađem živog ribića ili geljavca! Znate li šta je geljavac ili peš, to je ona mala sluzava riba, nalik na morska čudovišta, samo umanjena za stotinu puta. Inače je ta zanimljiva ribica prirodni indikator čistoće rijeka, ne podnosi prljavštinu i manjak kiseonika u vodi. Upecam zubatu pastrmku na mušicu, kad u ždrijelu joj bude zaglavljen još uvijek živ peš.
I dugo me kopka jedno banalno pitanje. Zašto je riba upecana u divljini tri puta jača, živahnija pri izvlačenju, nego riba iste vrste i veličine, ali upecana u naseljenom urbanom području? Možda ova tvrdnja čitaocu koji nije ribolovac zvuči kao nešto glupo i nemoguće. Upecaj pastrmku od 25 cm usred Mostara naprimjer i upecaj pastrmku od 15 cm blizu izvora Neretve, u divljini, ona dvostruko manja riba je i dvostruko jača i okretnija. Nepobitna činjenica, a zbog čega je to tako?
Kaj se lahko spremeni v enem človeškem življenju, ne moremo niti dojeti. Ali pisati sredi človeškega življenja, ker bom govoril iz svoje perspektive!? Spomnim se obdobja, ko so bile reke globlje, plaže na njenih bregovih čistejše in z več peska. Nekaj podobnega je zapisal tisti genij Balašević v besedilu Čoline pesmi "Bembaša" - *Takrat je bil odtenek gostejši kot zdaj ali pa so sence debelejše, ko si mlad?* In res je. Ne samo zaradi mladosti je človek neusmiljeno sebično bitje in uničuje vse okoli sebe. Dobro se spominjam trenutkov, ko v ustih sveže ujete ribe ni bilo mogoče najti žive ribe ali škrge! Če veste, kaj je geliranje ali noga, je to majhna sluzasta riba, podobna morskim pošasti, le stokrat zmanjšana. Sicer je ta zanimiva riba naravni pokazatelj čistosti reke, ne prenaša umazanije in pomanjkanja kisika v vodi. Zobato postrv ujamem na muho, ko se ta zatakne v grlu, še peš živa.
In banalno vprašanje me že dolgo moti. Zakaj je riba, ujeta v naravi, trikrat močnejša, živahnejša, ko jo izvlečejo, kot riba iste vrste in velikosti, a ujeta v naseljenem urbanem območju? Mogoče se ta izjava zveni kot neumna in nemogoča bralcu, ki ni ribič. Ulovite na primer 25 cm postrvi sredi Mostarja in ulovite 15 cm postrvi blizu izvira Neretve, v naravi je riba dvakrat manjša in dvakrat močnejša in okretnejša. Neizpodbitno dejstvo in zakaj je temu tako?
@varda42
