Audicija

Bilo je rano ljeto i mi školarci smo još uvijek išli u školu. Bezbrižna vremena, bez korona virusa i zezancija, dvadeset pet godina unazad. Od moje ulice do škole je nekih dvadeset minuta hoda, većim dijelom pored rijeke. Jutarnja sam školska smjena i sunce tek obasjava dijelove rijeke. Iz dana u dan srećem jednu istu ribu kako lahori iza stijene u vodi. Ljeto je i ta pastrmka svako jutro doručkuje na istom mjestu. Lijepa je i naziru joj se tačkice još sa puta koji se nalazi dobrih deset metara iznad površine vode. Pravi riječni tigar. I tako, susretali smo se ta ljepotica i ja svakoga radnoga dana, odnosno jutra, otprilike u isto vrijeme i svaki put na istom mjestu. Ribarski damar je proradio, moram je pokušati prevariti.

Na fotografiji je Mostar. Rijeka je ista, ali mjesto na vodi i grad nisu. Svejedno, slika me očarala i morao sam je ugraditi u ovu blog priču.

I tako, stigla je subota, ljetno ali nikakvo vrijeme. Jak vjetar i kišica, iz časa u čas. čekao sam predvečerje, pravo vrijeme za ribolov u ljetnim mjesecima. Ali više sam čekao da se grozni vjetar smiri i vremenski uslovi općenito poprave. Nigdje žive duše u tim momentima, valjda zbog novembarskog vremena usred ljeta. Nabrijan na ovu ljepoticu pastrmku, siđem direktno iznad stijene gdje je ona doručkovala svakoga jutra. Prva pomisao je bila - zakasnio si, najela se, vidi kakvo je vrijeme i vjetar, ništa od tvog pokušaja. I mlatio sam, mlatio, zabacivao. Ništa i opet ništa. Prolaze minuti, prolazi i sat vremena. Polako pada mrak i već mi je u glavi pomisao, kako se po mrakači uspeti uz neku stminu, od rijeke pa nazad na šetalište i drvored. Sve polagano prelazi u dosadu, ruka je utrnula od silnih izbačaja mamca. U to vrijeme je bila popularna čuvena "Audicija", humoristički performans, vjerujem da svi znamo o čemu se radi - i jedan čuveni monolog iz Audicije: Posljednji pokušaj brice, da od guzice napravi lice! Haha. Oh, kako to sada prostački zvuči. Tu glupost sam izgovorio u sebi, aludirajući na posljednji zabačaj mamca u rijeku. I naravno, bitne stvari se dešavaju upravo u takvim situacijama. Pastrmka iz jutarnjih dogodovština je odlučila i da večera. Na štapu je, desetak metara nizvodno i velika je ludost ako je uspijem izvući kontra brzatka, odvukla je sve niže i niže. Mrak je već odavno pao, da li od uzbuđenja ili se zaista smračilo.

Drilujem ribu pet minuta. Nisam pisac da to opišem, ali vjerujte da je tih pet minuta dugo kao pet sati. U glavi pomisao, ma nema šanse da ja ovo izvučem vanka. Umorila se i ona. Krene uzvodno i dobijem osjećaj da se otkačila, da je sve pokidala. Ledeni znoj mi curi niz sulkus kičmenog stuba. Odjednom je vidim i čujem tačno naspram sebe. Umorna je. Nije ogromna, kao što bi neko sada pomislio dok ovo pišem. Nekih 85 dkg, ribaru nikada ne vjeruj, znači 75 deka! Tri četvtine kilograma divljeg živog bića me je smorilo, da bi na kraju skoro pa sama došla uzvodno i zabila se u priobalni busen trave u vodi. Nemam nikakvu mrežu kod sebe. Izbacujem je dlanovima na utabano mjesto gdje sam sat vremena stajao. Debele usne joj rade o-O. Mišići joj pulsiraju na dodir mog dlana. Idi, glupačo, sama si izletjela i predala se, sada se vrati na svoj podvodni prijesto i želim da te vidim i narednih dana kako slatko doručkuješ. Perem slipave ruke od skidanja ribe sa udice i gledam kako premorena kraljica dezorjentisano bježi, opet uzvodno. Pastmka uvijek bježi uzvodno. To su ta dječačka, zelena razmišljanja, kao vidjeću je i narednih dana. Nikada više se nije pojavila. Ribi treba nekih desetak dana da se oporavi od traume i rane u ustima, do tada jede tek toliko koliko mora. Ko zna gdje je pobjegla, široko joj podvodno polje. Bilo je kasnijih godina većih, ljepših, markantnijih trofeja. Ali ova priča se urezala u pamćenje. Ne mogu ovo usmeno pričati, svi bi pitali zašto sam je pustio. Možda je danas ne bih pustio, ali to je bilo u tome trenutku i završena priča.