Stiglo je Miholjsko ljeto, to prkosno sunce pred zimu. Zvijezda na nebu koja nam daje život je uperila svoje zlatne krakove u moj prozor i morao sam spustiti roletnu. Napravio sam i nasuo si čaj od lipe s medom. Oktobarsko popodne i nevjerovatna tišina. Odjednom sam začuo cvrčke oko sebe i osjetio ljetnu sparinu, te shvatio da spavam. Često sanjam ljeto i taj ambijent, a ovoga puta sam svjestan da sanjam. Jupi, evo ga, lucidni snovi. Kao da sam zaronio u onaj lipov čaj.
Uzmem meni toliko poznatu kosilicu za travu i krenem kositi dvorište, kad ono u kesu ispod kosilice ne ispada trava, nego materijalizovani satošiji Bitcoin Cash. Sipaju li sipaju, a ja znam da sanjam i upravljam nastavkom suludog filma.
Ljetna sparina je skoro pa nesnošljiva, miris pokošenog travnjaka širi nozdrve. Lijepo ga je vidjeti, nešto kao vrt ispred kakvog bečkog zamka ili barem nekog londonskog fudbalskog stadiona. A još je ljepše vidjeti kako od otpadaka sitne trave nastaju nekim čudom Bitcoin Cash novčići i pune spremnik u kosilici. Kada buncam, da buncam do kraja. Imaju izgled zelenkaste kovanice, ali nemaju zvuk metala. Potpuna ludnica od sna koji se tek razbuktava.
Zatim smo kolima, nekakvo četveročlano društvo, otišli do ogromne vjetrenjače koja ima zadatak da puni baterije automobila, pa zaboga, gdje ti živiš, auti više ne idu na benzin i ne zagađuju okolinu, sada te vjetrenjače kondenzuju snagu vjetra i samo čikici koji je zadužen za to predaš praznu automobilsku bateriju, a on ti izruči napunjenu i miran si u narednih pet dana ili 250 kilometara vožnje. Sjedim do suvozača u tom futurističkom bibiju, pravim se da je to s baterijom normalno, a ustvari ništa mi nije jasno. To je bilo samo za trenutak, pa se sjetih, blesane, ti si idalje u lucidnom snu. Uživaj!
Vjetrenjača iz sna, da li smo to bili u Istri, u Medulinu? Fotografija je iz Medulina.
Misli lete na onu kosilicu za travu od maločas. Fino je nakosila, pa imamo to društvance i ja finu zalihu kripto novčića, da je dovoljno za četiri-pet ljudi da izguraju dan po top destinacijama i provodima. Odjednom shvatih da ljudi na ulici više nisu u grču, ne postoje maske protiv pandemije, svi se ponovo kikoću pri razgovoru. Restorani su puni, kino dvorane takođe. Iako je san kojim kao upravljam, ne mogu prijateljima iz ove priče da vidim lica. Glas im čujem, sve uredu i sve realistično, no nikako da osvijestim ko su oni. Nema veze, skoro pa nebitno za uživanje u snu.
Auto nas je dovezao pred neki moderan mall tržni centar, koji je ustvari grad u gradu i sadrži sve potrebno za život u sebi, od bazena za rekreaciju, do sauna, prodavnicu ovoga ili onoga. A oni kripto novčići tek su zagrebani po površini, na telefonu sam upravo provjerio stanje novčanika, ima ih i za napojnice ljubaznom osoblju po mallu.
I odjednom, usred ljeta se nađemo u ledenoj dvorani tog zdanja, pijemo čak od hibiskusa i gledamo hokej na ledu, meč uživo. Hladno mi je. Finale najjače lige na svijetu. Dvorana je krcata navijačima, svi su sretni i sve je organizovano do perfekcije. Prisutni uživaju u spektaklu. Klizaljke stružu po ledu i čuje se zvonki zvuk udara palice o palicu. Ugodna klima u samoj zgradi, a kad se na to doda i onaj led na kojem igrači igraju učinila je da nakratko svi zaboravimo da je ustvari ljeto. To smo shvatili tek kada smo po završetku utakmice izašli pod vedro nebo, odnosno na bazen za kupanje u sklopu tog malla iz raja.
Dječaku koji je prodavao krofne po plaži smo dali napojnicu, ah pa ko će potrošiti onolike novčiće iz kosilice, a već odavno je popodne, vrijeme je da se organizira večera i povratak kući.
U tom razmišljanju gdje ćemo i kako ćemo na večeru, nabasam u tržnom centru iz snova na prodavnicu opreme za ribolov. Gdje bih to propustio!? Pa ipak ja upravljam ovim snom, zar ne? Nakupujem svega i onaj dječak s krofnama to drage volje prenese do našeg vozila na baterije. Večerali smo nakon toga u konobi pod slamnatim krovovima. Sjećam se prženih patlidžana na žaru i tog mirisa. Kuhar je visoki, mršavi Indijac, koji ne obrok spremio ispred stotinu očito dobro gladnih gostiju. Prava uživancija ga je bilo gledati.
Vraćamo se sa luckastog izleta, jurimo po brzoj cesti onim futurističkim kolima. Prepričavamo utiske dana, svi su zadovoljni. Bliži se ponoć, a u daljini se naziru svjetla naše destinacije. Još malo i eto nas kod kuće. Neko sa zadnjeg sjedišta je bio žedan, te stanemo da u kiosku kupimo flašicu vode za piće. Sa katedrale u dnu ulice se začulo dong-dong, tačno je ponoć. Ona hrpica kripto valuta se istog trena ponovo pretvori u pokošenu travu, pa morasmo kupljenu vodu platiti gotovinom. Svi prisutni u kolima ponovo dobiše lica, a automobil se od futurističkog pretvori u neki obični i svakodnevni. U cijeloj priči još samo nedostaje Pepeljuga.
Pokušavam otključati ulazna vrata stana, zaškripaše. Ali ne škripe to vrata, nego ona bijela roletna s početka priče, zbog koje sam i utonuo u san, a vani još uvijek sija miholjsko sunce. Spavaća soba miriše na čaj od lipe, nije mi dobro. Oh, bože, samo da nije upitanju ona glupa korona.
Lucidno sanjanje je umjetnost u kojoj postajete svjesni dok sanjate i svi mi volimo lucidne snove. Zato? Zato što veliki broj psiholoških problema proizlazi iz činjenice da zapravo ne poznajemo sami sebe. Ne poznajemo vlastiti um. Putem lucidnog sanjanja upoznajemo sami sebe.