Pozdrav! Bila sam sudionik 5. Međunarodnog hodočašća OSI (osoba s invaliditetom) u meni najdražem svetištu, Međugorju. Prijašnjih godina imala sam snažnu želju i potrebu za plačem kod kipa Majke Božje na podbrdu kod plavog križa, tamo bih isplakala sve ono što se u meni nakupljalo tokom godine, tuge, boli, razočaranja, uvrede i sve što bih povrijedilo moju dušu. Govorili su mi da je to stanje "počivanje u Duhu Svetom", da na taj način liječim svoju dušu, prihvatila sam to sa srcem i radošću. Ove godine, tijekom Sv. Mise, također sam proživjela čišćenje svoje duše kroz suze i jecaj drugi dan ovog Međunarodnog hodočašća no, ovo hodočašće bilo je ipak drugačije od dosadašnjih. Osjećala sam jake mirise Ruža, Jasmina ili Ljiljana i Lipe. Nisam samo ja osjećala te sve te mirise, pored mene, Ruže su osjetile po prvi put kao i ja, moja Asistentica i njena kćer, a mirise Ljiljana-Jasmina i Lipe, zajedno sa mnom osjetila je moja sestrična.
Napominjem ponovno, mirise koje smo osjetile Asistentica, njena kćer i ja moja sestrična nije osjetila, a mirise koje smo osjetile sestrična i ja, Asistentica i njena kćer nisu osjetile. Iako sam osoba s invaliditetom od rođenja, mirise zaista jako dobro raspoznajem. Sestrična Jadranka je prvi put sa nama išla na ovo hodočašće u Međugorje, mislim da joj je i prvi put u životu ali nisam sto posto u to sigurna. Hodočastila je i na druga mjesta po hrvatskoj kao i mi.
Prvi dan, četvrtak. Došli smo s cjelodnevnog puta, smjestili se, večerali u pansionu gdje su nas lijepo dočekali domaćini, primili nas u svoj dom, dali nam besplatno jelo i udoban krevet, (hvala im na tome od srca), uputili smo se na prvu Sv. Misu. Nakon Mise zamolila sam moje pratilje da me odvedu do kipa Majke Božje koji se nalazi ispred Crkve, tamo sam se počela moliti sklopljenih očiju i od jednom sam osjetila jak miris ruža, otvorila sam oči da vidim imali posađenih ruža u krugu kipa, nije bilo, bila je jedna crvena ruža kao iz cvjećarne koju kupio i ostavo je na dar Majci, par metara okolo nas ima ruža ali one su u 80% bile uvenute i osušene od jakog sunca. Pitam ja asistenticu: "jel ti osjetiš miris ruže", ona mi je odgovorila da osjeti, na to sam ja rekla, "da to nisu one ruže dalje od nas"? Ona je na to rekla da su te ruže osušene,uvenute a ja i ona smo osjetile kao da je netko stavio veliki buket ruža nama pred nos. Pomislila sam, što je sad ovo?
Drugi dan, petak. Oblaci su kružili nebom i bilo je jasno da će predstavljanje sudionika biti u dvorani a ne na otvorenom, zbog gužve, sparine i mogućih zdravstvenih problema, htjela sam izbjeći i bila sam tamo kratko, te sam se asistenticom, njenom kćeri i mojom sestričnom, te smo se nakon 5-10 minuta uputile u šetnju i razgledavanje, izlazeći iz parka pred Crkvom uz cestu i živicu, sestrična i ja smo osjetile jak miris Ljiljana i Jasmina (nešto kao mješavinu ta dva mirisa), pogledala sam prema gore i pitala sestričnu a da to nije drvo koje cvate ispred crkve uz samu živicu, ona kaže: ma nije to, došle smo bliže drvetu, nismo osjetile ništa, tad sam rekla sestrični ono što smo doživjele dan ranije ispred Gospinog kipa kod crkve, asistentica i njena kći nisu osjetile miris Ljiljana i Jasmina kao ja i sestrična iako smo sve četiri bile zajedno. Vrijeme nam se smilovalo do popodneva kada je bilo vrijeme za Misu, tokom sv. Mise u jednom trenu kada su članovi zajednice Vjera i Svjetlo prikazali osobu s invaliditetom kao Isusa koji trpi boli, nepravdu, neprihvaćanje okoline i kada su Majku Njegovu prikazali kao naše roditelje koji kao i Ona trpe zajedno sa nama, ja sam briznula u plač, oduzela me strašna tuga, nisam se suzdržavala, prepustila sam se tom osjećaju, jecala sam glasno i plakala svim srcem. Znala sam da iako me sad u tom trenu strašno jako boli, liječim svoju dušu, to mi je bilo potrebno i ispunilo se.
Treći dan, subota. Predviđen je odlazak na križni put brdo ukazanja a oni koji ne mogu hodati idu kod Gospinog kipa na podbrdu, bilo mi je jako žao što na tom putu nije bilo dovoljno zdravih volontera koji bih mi pomogli da se približim Gospinom kipu, meni najdražem mjestu, mjestu gdje sam ostavila puno bola i suza, mjestu gdje sam čula jednu poruku upućenu meni. Pomolila sam se i nakon onih koji su bili bliže izmolili Krunicu, spustili smo se jedva niz jako strm spust i polako krenuli prema busu i kombiju. Nakon tih 20m. strmog puta ide lakši put, podnošljiviji za vožnju i za onog tko gura invalidska kolica, uokolo se nalaze suvernirnice s svjetovnim predmetima, krunice, kipići, slike itd. Na tom djelu, nigdje nema nikakvog cvijeća niti drveta u cvatu, silazeći tako na tom putu asistentica i ja smo osjetile Ruže, jak miris ruža, shvatile smo sada da je bez sumnje Gospa sada sa nama i da je i prvi put kada smo osjetile taj miris bila je to ONA. Smijala sam se i bila sam baš sretna sa spoznajom da je ona sada sa mnom i mojim pratiljom. Nisam bila sama, došla je k meni mirisom da mi pokaže da je sa nama sada uz nas. Predvečer nakon Sv.Mise, na putu prema pansionu gdje smo bili smješteni osjetile smo taj već nam poznat miris Ruža, ista ekipa kao i dane ranije. Također, nigdje nije bilo cvijeća na putu, bio je samo jedan Muškatl a on ne miriše ni približno kao Ruža, zapravo on i nema miris, zar ne? :D Stigli smo pred pansion, sestrična i ja sjele smo na malu terasu ispod balkona malo da uživamo u miru i tišini dok počela da pada lagana kiša, pred nama su sjedili naši susjedi koji su bili smješteni sa nama u istom pansionu, odjednom sestrična i ja osjetimo isto, ovaj put jak miris Lipe a takvog drveta ili bilo kakvog cvijeta nema nigdje u blizini. Pogledala sam prema njoj pitam, jel' osjetiš miris sada? Ona udahne i kaže, ja osjetim lipu, potvrdila sam, i ja, pogledamo ispred nas nigdje ničeg nema što bi moglo tako mirisati, nasmijale smo se slatko sa tom spoznajom. Miris je još trajao kada smo pitali naše susjede dal oni osjete nekakav miris? Odgovorili su da ne osjete ništa, baš nikakav miris a sjede zajedno sa nama.
Četvrti dan, nedjelja. Miris ruža osjetile smo nakon Sv. Mise na izlazu iz crkvenog dvorišta 2-3 metra prije izlaza. Miris je bio isti ali malo blaži, ponovno smo osjetile samo asistentica, njena kći i ja, glasno i veselo sam uzviknula: Ruže! Na tu izjavu je moja mama koja je gurala moja kolica rekla: pa što, vidi koliko okolo ima ruža. Ja sam se snuždila, baš me je rastužila njena reakcija, ušutila sam. Pola minute kasnije dreknula sam na mamu koja je bila nervozna i htjela prijeći preko ne prilagođenog prijelaza jer se bojala da će joj autobus pobjeći. :'( Bilo mi je jako žao... :’( Oprosti mama, nisam ni mogla kasnije joj reći, nije shvaćala što sam doživjela sva ta četiri dana dok sam bila tamo, nije znala da je to znak da je Majka Božja tada sa nama. Sveti Ante, možda u mirisu Ljiljana, a mirisu Lipe tko zna tko? :D Ako netko zna što predstavlja miris lipe, neka mi javi.
By. Renata Renchy Vajcl
Hvala na čitanju i podršci!
Dobrodošla na našu zanimljivu platformu!