Često se sjetim doživljaja, a bilo je to prije desetak godina, sada je smiješno, no moglo je biti potpuno tragično. Išli smo prema izvoru rijeke Neretve, a to je skoro na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ljetna voda, pa su žedni svi. I biljke i životinje i ljudi. U klisurama brda uokolo pasu stada ovaca, a rijeka kao nožem jasno razdvaja dubokom klisurom obale na dva nepremostiva dijela. Tek na svakih desetak kilometara, u blizini naselja se mogu vidjeti žičare, mostovi koji povezuju sela sa lijeve obale i škrte pašnjake za ovce i koze na drugoj obali rijeke. U trenutku prelaska većeg stada ovaca sam lično pecao upravo ispod jednog takvog mosta - žičare. I uslijedilo je jedno veliko: BUĆ! Bam, tras, lom! Štrap vode me poprskao po licu. Nešto mi je palo tik uz noge, zamalo na glavu!
Fotografija je naravno ilustracija. Kroz daske na mostu je propao ovan predvodnik! Stotinu kila žive vage, pada s visine od desetak metara. U zraku je bio ogroman, onako sa suhom vunom na sebi. Kada je nakon nekoliko sekundi izronio iz hladne rijeke, bio je upola manji, čini mi se tako. Vuna se smokrila, zalijepila uz kožu. Nema ga pola! Tek tada me panika uhvatila, šta da mi je pao na glavu, kao što nije? Prvi automobil je tek na pola sata hoda uzbrdo. Ne smijem ni da pomislim šta bi bilo, kad bi bilo.
Thankyou for sharing