@varda42 21 September 2021

Štiglići Bakatina, višća, volijera, ćiba. Sve su to talijanske riječi. I sve su pojmovi za štigliće i štiglićarstvo. Za one koji možda ne znaju, štiglići su ptice pjevice, ukrasne zebe. A u Hrvatskoj npr. ih nazivaju - češljugari. Latinski Carduelis Carduelis. Ovaj rod je skupina ptica iz porodice zeba Fringillidae. Znaju i po pedesetak "numera" da otpjevaju, te je selekcija dobrih pjevača postala prava umjetnost.

Nije slučajnost fakat da je štiglićarstvo popularan sport po primorju, ali i u Mostaru. Ako se vratimo na one talijanske riječi sa početka članka, nije teško zaključiti da su nam ovu tradiciju vjerovatno donijeli Talijani. Nadaleko poznata je mostarska mahala po uzgoju štiglića, koje u kavezu pjevaju kao i u prirodi. A cijena nekih šampiona među tim ptičicama je prelazila vrijednost dobrog automobila. To nisu urbane legende, stvarno je bilo tako, prije četrdesetak godina. https://youtu.be/QQ02oBi9fpw "Sjedneš li bilo gdje sa Mostarcem, ne bi bila priča potpuna ako se ne spomene višće i bakatine, faša, kako prepoznati štiglića, je li forka, je li starac. Onako malen, lijep, okretan, male crvene glave, boja mu je smeđkasto-siva, dva crna oka, onda crvenkstožučkaste nijanse. On je tu i danas, pored nas, budi nas svojim cvrkutom, dio je naših familija. Bez njega više ne možemo. Bio haustoraš ili mahalaš vezani smo nekako za njega. Ima nešto kraljevsko u tom imenu. Vjekovima probamo da ga pripitomimo a on je pripitomio nas. Dio je nas i našeg života, postao je naša tradicija,polako ulazi i u našu kulturu." - ovako Mostarci pišu o svojim pticama. Ovaj fenomen treba razumjeti s vremenskim otklonom, distancom. Jer danas nije "in" držati životinje u kavezima, svakako razumljivo da je tako. Ukazujem samo na sudar jake tradicije, nekih vremena kojih se sjećamo i današnjih svjetonazora. Možda je i nespojivo.