Osim jezikom i dijalektom, ali i iznimnim folklornim blagom, sasvim posebnim, brižno čuvanim, ušuškanim u bakinoj škrinji, Slavonija se s pravom diči pokojim blagom nematerijalnim, čvrsto utkanim u tradiciju, neodvojivim od života svakodnevnog.
Ono što imaju Šokci i Šokadija nema nitko drugi na svijetu.
Riječ je o vedrom pučkom napjevu, vrlo često razuzdanom, koji se izvodi prije svega u svatovima, ali i svim drugim veselim, pa i manje veselim prigodama.
Da, to je bećarac, onaj izvorni slavonski, koji se upravo odavde, kroz minula stoljeća, proširio najprije do južne mađarske, a onda i diljem Vojvodine. Iako ga pjevaju i u Baranji i Srijemu, bećarac je prije svega naš, šokački, a od nedavno, zahvaljujući UNESCO-u i višegodišnjim naporima stručnjaka i laika, etnografa i amatera, zaljubljenika u pučku baštinu, i sve svjetsko dobro.
Naime od studenog mjeseca 2011.godine je i službeno uveden na popis zaštićene svjetske nematerijalne baštine Unesca, i za bećarac zna i cijeli svijet.
Bećarca nema bez bećara, još jednog zaštitnog znaka Slavonije.No valja znati i kako svaki Slavonac nije istovremeno i bećar, jer bećar mora imat; dušu, mora znati pjevati, bećar, kažu, mora biti bećar do kraja.
I mada postoji niz službenih etnografskih, ali i neslužbenih tumačenja pojma bećar, zna se kako je riječ o specifičnom spoju frajera, boema, gotovana i zavodnika, muškarca koji se i nakon ženidbe ponaša kao momak, predstavljajući veseljaka sklonog iću, piću, veselju i ženama.
I mada bećare uvijek prate pozitivne emocije i dobro raspoloženje, nerijetko ih se zna prikazivati i u negativnom svjetlu.
U svakom slučaju, za bećara se moraš roditi, baš kao što ni bećarac nije za svakoga. Za razliku od drugih tradicijskih slavonskih pjesama u desetercu koje se izvode bez sviračke pratnje, bećarac se redovito izvodi uz instrumente.
Posljednjih pet godina, zahvaljujući Unesco-u, i naša prilika za gizdanje. I mada će ga od sada kao posebno zaštićeno nematerijalno kulturno dobro čuvati i svijet, važno je da bećarac čuvamo mi, jer tako se čuva i tradicija, ali i sve ono što jesmo. mada ih je do danas mnogo palo u zaborav,svaka nova slavonska fešta izrodi i pokoji novi stih u desetercu.
Priko šora pruzio se lanac ide lola i piva becarac.
Kad becari šorom zapivaju pendzeri se širom otvaraju
Becari se ne zeniju mladi Becaruju dok im ne dosadi
Svaka cura voli tamburaša a berdaša i cura i snaša.
Alaj volim kad tambure jece pusto srce ni vecerat nece
Lazu zene da nisu ljubljene, ostarile, pa zaboravile.
Da zna nana, što zna lipa mala vec bi davno lipu podrezala.
Da si, diko, ti pameti moje ne bi selo znalo za nas dvoje