Jose Saramago is a Portuguese writer, winner of the Nobel Prize for Literature in 1998. His writing style is different from anything you are used to. The sentences are incredibly long, the punctuation marks are used differently, paragraphs are missing, which is confusing at first, but only until you enter the wilderness of a general hopelessness called blindness.
The man in his car is sitting waiting for the green light at the traffic light, however he realizes that his view is completely blurred by the milky whiteness and he can no longer see. And so the epidemic of blindness spreading rapidly through a nameless city. The characters we follow are ordinary people, blind people, people without names. "The first blind man", "doctor", "girl with dark glasses", etc. are their names. However, in the sea of the blind, one woman still sees. We observe all this madness mostly through her eyes. The quarantine in which the blind are housed becomes a hell that can only be created among humans. How much Saramago exposes her characters leads at times to that nagging feeling in her stomach, but you keep going, just like the blind. Because it’s all of us, just people in fear.
Just imagine what would happen if everyone suddenly went blind, how banks, hospitals, government would work bi But what Saramago describes in blind people may also exist in those who see. Whether we put on a blindfold and pretend not to see or are we actually all blind in the hopelessness of the nameless is a question I asked myself after reading the book. Are we blind many times next to healthy eyes?
This is a book that leaves a strong impression and that you will think about for a long time after reading it
Žoze Saramago je portugalski književnik, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1998. godinu. Njegov stil pisanja je drugačiji od svega na što ste navikli. Rečenice su nevjerovatno dugačke, znakovi interpunkcije su drugačije upotrebljeni, nedostaju pasusi, što je u početku zbunjujuće, ali samo dok ne uđete u divljinu opšteg beznađa zvanog sljepilo.
Čovjek u svom automobilu sjedi čekajući zeleno svjetlo na semaforu, međutim shvata da je njegov vidik potpuno zamagljen mliječnom bjelinom i da više ne vidi. I tako se ubrzano širi epidemija sljepila bezimenim gradom. Likovi koje pratimo su obični ljudi, slijepci, ljudi bez imena. „Prvi slijepac“, „doktor“, „djevojka sa tamnim naočarima“ itd. su njihova imena. Međutim, u moru slijepaca jedna žena i dalje vidi. Svo to ludilo posmatramo pretežno kroz njene oči. Karantin u kome su slijepci smješteni postaje pakao kakav samo među ljudima može da se stvori. Koliko Saramago ogoljava svoje likove dovodi na trenutke do onog mučnog osjećaja u stomaku, ali nastavljate dalje, baš kao i slijepci. Jer to smo svi mi, samo ljudi u strahu.
Zamislite samo šta bi se desilo kada bi odjednom svi oslijepili, kako bi radile banke, bolnice, vlast… Ali ono što Saramago opisuje kod slijepih ljudi možda postoji i kod onih koji vide. Da li smo mi stavili povez pa se pravimo da ne vidimo ili smo zapravo svi slijepci u beznađu bezimenog je pitanje koje sam ja sebi postavila nakon što sam pročitala knjigu. Da li smo svi ponekad slepi i pored zdravih očiju?
Ovo je ona knjiga koja ostavlja jak utisak i o kojoj ćete razmišljati neko dugo i nakon što je pročitate.
Zapravo smo svi slepci, samo se pravimo da nsimo, i svi tumaramo u bespucima, bez reda, bez cilja, a pravimo se da znamo gde i zasto idemo.