Dani čarolije/Days of magic

13 48
Avatar for goga14
Written by
3 years ago

Sećam se ... Sestra i ja , deca. Čim dođe mesec decembar nas dve smo u išćekivanju kada čemo okititi jelku. Onda nekako spontano dođe taj dan. Sa mamom sređujemo kuću i onda uveče iz regala, sa poslednje police , tata spušta jednu po jednu kutiju sa ukrasima, lampione i njeno veličanstvo- veliku jelku.

Svi četvoro se tada bacamo na posao. Na donjim granama jelke stavljaju se veće kugle. I tako do vrha , gde su one najmanje. Nova pakovanja svilenih bombona, ne biraju mesto. Onda dolazi vreme za vrh jelke. Lampioni idu svuda okolo i čarolija može da počne.

Sećam se...

Do Nove godine, ima još malo dana. Čekamo , naravno i paketiće. Mama i tata rade u dobrim firmama. Mama je šef u robnoj kući "Jadar", tata je poslovođa u Viskozi. Svake godine dobijamo prelepe , velike, lepo upakovane pakete. Dolazi mama večeras sa paketima. Znamo jer je pozvala tatu da dođe autom po nju. Štipamo ruke jedna drugoj od uzbuđenja, nestrpljenja, želje. Stižuuuu. Tata nosi jedan, mama jedva drugi paket. Osmesi na našim licima, gledamo i ne znamo odakle da počnemo. Na kutijama pišu naša imena -Ceca i Goca. Kreće otpakivanje, šuštanje papira, dozivanje u pomoć mame i tate , smeh, sreća , ljubav...

Sutradan, igranje sa novim lutkama, kockicama, prelistavanje knjiga, sortiranje slatkiša i slaniša i čekanje da tata stigne sa posla sa paketićima iz Viskoze. Došao je. Nije doneo ništa, a sutra dočekujemo Novu godinu. Razočarane smo, ali ćutimo. Vidimo da je i on tužan, ali ipak kaže "možda će bii sutra.! Radim skraćeno ,do šest.

Podne je, 31. 12. Pomažemo mami oko raspremanja , a ja sestru svaki čas pitam koliko je sati. Prođe šest. Zvoni neko na vrata. Mi sedimo pored jelke i čekamo . Srce mi lupa, da iskoči. Mame još nema. Nema ni tate. Posle nekoliko minuta, ulazi mama i kaže da je bio komšija, čika Stanko. Traži neki alat. Auto se i dalje ne čuje, a ni tate nema. Čekamo da nam stignu i gosti iz Šapca. Tatina tetka i njeni sinovi, koji su naših godina. Odjednom, kuca neko, ne zvoni. Sestra i ja trk na ulazna vrata i.....tata ulazi, praznih ruku. Mi jedva zadržavamo suze, ali ga grlimo i ljubimo. On teši nas, mi njega. Mama nas šalje u našu sobu, da proverimo da li je sve sređeno. Otvaramo vrata i još jednom čarolija. Na njenom i mom krevetu nema šta nema. Sećam se...Mandarine, pomorandze, banane, lutka koja trepće, malo manja od mene, voz , metalni sa kompozicijom, metalnim šinama. Komplet knjiga "Hajdi", albub sa puno pakovanja sličica Sara Kej. I brdo slatkiša.

Sećam se...Shvatile smo da nije dolazio komšija Stanko. Tata je parkirao auto dalje od kuće i pozvonio . Mama je tada otišla u našu sobu i kroz prozor, od tate uzela paketiće i raširila poklone po našim krevetima.

Sećam se...jer su sećanja lepa. Sećam se, jer tate nema sa nama već 14 godina.

Sećam se , jer sam danas tužna zbog poklona koji sam kupila mami za Novu godinu i Božić.

A, kupila sam joj, aparat za merenje pritiska sa govornom funkcijom. Mama je slepa od 10 januara 2020.

Sećam se......

Ukrase za jelku i sve vezano za praznike zadnjih 16 godina pravim sama. Onako lepih kao u mom detinjstvu više nema.

I remember ... My sister and I, the children. As soon as the month of December comes, the two of us are waiting for when we will decorate the Christmas tree. Then somehow that day comes spontaneously. My mother and I tidy up the house, and then in the evening from the shelf, from the last shelf, Dad puts down one by one a box with decorations, lanterns and her majesty - a big Christmas tree.

All four of us then get to work. Larger balls are placed on the lower branches of the tree. And so to the top, where they are the least. New packages of silk candies do not choose a place. Then comes the time for the top of the Christmas tree. Lanterns go all around and the magic can begin.

I remember...

Until the New Year, there are still a few days left. We are waiting, of course, for the packages. Mom and Dad work in good companies. Mom is the boss at the Jadar department store, Dad is the manager at Viscose. Every year we get beautiful, large, nicely packaged packages. Mom's coming tonight with packages. We know because she invited Dad to come by car to pick her up. We pinch each other’s hands from excitement, impatience, desire. I'm coming. Dad carries one, Mom barely another package. Smiles on our faces, we look and we don't know where to start. Our names are written on the boxes - Ceca and Goca. Unpacking starts, rustling of paper, calling for help from mom and dad, laughter, happiness, love ...

The next day, playing with new dolls, dice, flipping through books, sorting sweets and saltines and waiting for Dad to arrive from work with packages from Viscose. He came. He didn't bring anything, and tomorrow we will celebrate the New Year. We are disappointed, but we are silent. We see that he is also sad, but he still says "maybe it will be tomorrow.!

It's noon, December 31. We help my mom clean up, and I ask my sister every hour what time it is. It's past six. Someone's ringing the doorbell. We sit by the Christmas tree and wait. My heart is pounding to jump. Mom is gone yet. There's no dad either. After a few minutes, my mother enters and says that he was a neighbor, Uncle Stanko. Look for some tools. The car is still not heard, and Dad is gone. We are waiting for the guests from Sabac to arrive. Dad’s aunt and her sons, who are our age. Suddenly, someone knocks, it doesn't ring. My sister and I run to the front door and ..... Dad enters, empty-handed. We can barely hold back the tears, but we hug and kiss him. He comforts us, we comfort him. Mom sends us to our room, to check if everything is arranged. We open the door and once again magic. There is nothing missing on her and my bed. I remember ... Tangerines, oranges, bananas, a flashing doll, a little smaller than me, a train, metal with composition, metal rails. A set of books "Heidi", an album with a lot of packages of pictures by Sarah Kay. And a mountain of candy.

I remember ... We realized that neighbor Stanko was not coming. Dad parked the car away from home and rang the bell. Mom then went to our room and through the window, took the packets from Dad and spread the presents on our beds.

I remember ... because the memories are beautiful. I remember, because Dad hasn't been with us for 14 years.

I remember, because today I am sad because of the gift I bought for my mother for the New Year and Christmas.

And I bought her a pressure gauge with a speech function. Mom has been blind since January 10, 2020.

I remember......

I have been making Christmas tree decorations and everything related to the holidays for the last 16 years. There are no more beautiful ones like in my childhood.

Ako vam se dopala moja priča, molim lajkujte i komentarišite i naravno , zapratite me!

Uskoro stiže nova priča!

12
$ 1.66
$ 1.65 from @TheRandomRewarder
$ 0.01 from @Jigglyspy
Avatar for goga14
Written by
3 years ago

Comments

Emotivna priča, pročitamo pa onda krenu naša sećanja. Bilo je različitih . lepi su ti ukrasi, svidjaju mi se ove jelke, nisam ih pravila ni sa svojom ni sa školskom decom.

$ 0.00
3 years ago

Hvala. Jelkice se lako prave. Ako nađem link, saljem ti,

$ 0.00
3 years ago

Divna sećanja... Moji klinci su danas dobili paketiće, sreći nema kraja :-) Predivna prica, zaista ❤

$ 0.00
3 years ago

Hvalaaaa! <3

$ 0.00
3 years ago

Hvala tebi sto ovako lepe priče delis sa nama ❤

$ 0.00
3 years ago

Wonderful, no words. Great article, beautiful photos!

$ 0.00
3 years ago

thanks Snezo

$ 0.00
3 years ago

Very nice story.And you saved all decorations from that time.Really amazing.Memories are something beautiful,something we never forget.

$ 0.00
3 years ago

Thanks for the nice words.

$ 0.00
3 years ago

Prelepa prica... zaista taklo me je :D

$ 0.00
3 years ago

Hvala od srca!

$ 0.00
3 years ago

Ah, ta secanja na nase najmilije. Poseno smo sentimentalni oko praznika. I ja sam imala mnogo knjiga o Hajdi.

$ 0.00
3 years ago

Ja sam uvek sentimentalna. Valjda mi takva priroda.

$ 0.00
3 years ago