Joined 9 October 2020 · 50 posts
No bio yet...Čovek mora ostati učenik i onda kad postane učitelj.
120 KT
0 KT · 67¢ received · 0 KT · 39¢ given
@goga14
Every year, I prepare and organize a New Year's fair with my students. This year we were really hardworking and creative. The money we earn from the sale is used for materials for work and we must treat ourselves to cake and juices.
+2 more
@goga14
Since the end of December, I've had a cold that won't go away, I don't leave the apartment, so I followed the path of my orchid from mini buds to beautiful flowers. Od kraja decembra imam neku prehladu, koja nikako da prođe, ne izlazim iz stana, pa sam ispratila put moje orhideje od mini pupuljaka do prelepih cvetova.
+2 more
@goga14
My dear friends, around the world, with a little delay, I wish you a happy and successful 2023!
@goga14
Vilin konjic i moja reka Drina. Fotografija je od pre 7 godina i jedna je od meni dražih
@goga14
Jesen...Kao što sam već pomenula, za mene , najlepše godišnje doba. Ova fotografija je od pre 3 godine, na današnji dan, nastala je u Košutnjaku.
@goga14
If you thought it was a fruit, you were wrong. This is a toy that marked my childhood. It's called CLICK-CLACK. This morning, when I almost got to school, I stopped by the bookstore to buy some material for work. Behind the seller's back, hanging on a hook, is CLICK-CLACK. I went back many years and without asking the price, asked for it. Physical activity with children has never been more fun, as everyone wanted to try out how playing with these wooden balls works. Ako ste pomislili da je neko voće u pitanju, prevarili ste se. Ovo je igračka koja je obeležila moje detinjstvo. Zove se KLIK-KLAK. Jutros , kada sam skoro došla do škole, svratila sam u knjižaru da kupim neki materijal za rad. Iza leđa prodavačice, okačen na neku kukicu, stoji KLIK-KLAK. Vratih se mnogo godina unazad i bez pitanja o ceni, zatražih i to. Fizičko sa dečicom nikada nije bilo zabavnije, jer su svi hteli da isprobaju kako funkcioniše igranje sa ovim drvenim kuglicama.
@goga14
A few more sunny days that we all enjoy. The sunflower-like flowers still brave the chilly mornings. It follows the sun's rays, just like a sunflower. A big greeting from my backyard.
@goga14
I enjoyed myself with my students today. In the section I lead, which is called "Little Creatives", their task was to make an autumn tree out of buttons. Sa mojim učenicima sam danas uživala. Na sekciji koju vodim, a zove se " Mali kreativci", zadatak im je bio da naprave jesenje drvo od dugmadi.
+2 more
@goga14
Do you like this idea? This is in a small place near Loznica, in Krrupanje. I have never seen a cafe like this before, so we stopped by. It's a wonderful feeling to sit on a swing and listen to music. It's inconvenient when drinking something, because as soon as I sat down on the swing, I started to sway slightly, so it's logical that it's inconvenient to drink. That's why I ordered an ice cream and enjoyed it. Da li vam se sviđa ova ideja? Ovo je u malom mestu kod Loznice, u Krrupnju. Nisam do sada videla ovakav kafić , pa smo tu i svratili. Predivan je osećaj sedeti na ljuljašci i slušati muziku. Nezgodno je kada se pije nešto , jer čim sam sela na ljuljašku, počela sam da se lagano ljuljam., pa je logično da je nezgodno da se pje.Zato sam naručila sladoled i uživala.
@goga14
The tree that I photographed this summer on Mount Jagodnja. I have never seen a root like this. I see all kinds of things on him, and the first thing I see is a bulldog. Does this also look like a shape or a living being to you? Drvo koje sam fotografisala letos na planini Jagodnji. Nisam nikada videla ovakav koren . Ja na njemu vidim svašta, a prvo što ugledam je buldog. Da li i vama ovo liči na neki oblik ili na neko živo biće?
@goga14
Since autumn is upon us, I plan to decorate the classroom a little with my students. I made these paper umbrellas to see if my students' nimble little fingers could handle it. And I believe he will. It's easy, and it turns out very nice. Pošto nam je jesen došla, planiram da sa mojim učenicima malo ukrasim učionicu. Napravila sam ove kišobrane od papira, da proverim, da li će se vešti prstići mojih učenika snaći. I verujem da hoće. Lako je, a jako lepo izleda.
@goga14
This is my dog Kobe. Cheerful, smart, curious and beautiful dog. He has been with us for 7 years and is a favorite "toy" for all of us. Ovo je moj pas Kobi. Veseo, pametan , radoznao i prelep pas. Sa nama je već 7 godina i svima nama je omiljena " igračka."
@goga14
I received this photo from a friend today. My city Loznica. Meeting of summer and autumn. Happy first day of autumn to you all.
@goga14
From the yard of my childhood. Figs and blackberries, like every year, gave birth beautifully. I guess because my mother takes care of them, because everything that my mother's hand touches turns to gold.
@goga14
I really like to photograph clouds, the white, puffy ones, as if they were made of cotton candy. The gray ones, which bring rain, are not bad either, especially when the blue of the sky passes between them.
+2 more
@goga14
When you look at it, you can conclude that we took the right pencil to the sea. Leva stayed in Belgrade.
@goga14
For me, autumn, beautiful autumn, without much rain, is the most beautiful season. So many colors, wonderful smells, walking in the park on fallen leaves, collecting forest fruits, oh...I love and enjoy everything until the snow and cold days start. Do you love autumn too?
@goga14
The surroundings of Loznica. Nearby is Jagodnja mountain and on it the famous place Mačkov kamen. There is a memorial ossuary built in the name of those who died in the First World War. Not far from the monument is a beautiful viewpoint from which you can see Mount Tara, Zlatibor and the Drina river. See this beauty for yourself.
@goga14
Near my hometown of Loznica is Radaljsko jezero, where we often go when we are on vacation. The beauty of this untouched nature always amazes me, and that's why we often stop here.
@goga14
This is the ethnic village of Stanišić, which is located in the Republic of Srpska, and only 30 km from my hometown Loznica, which is in the Republic of Serbia. We are always happy to go there, and what kind of ethnic village it is, you will see in my next posts.
@goga14
Greetings from Belgrade, from Ada Ciganlija, our sea.
@goga14
Again in first grade/Ponovo u prvom razredu Hi guys. It wasn't long before me, and a lot of things have happened since then. This most recent one is that I brought out another generation of children and I am with the champions again. As every time, when I take the champions, we prepare for the event, for the decoration of the classrooms, for the decoration of the school hall and, of course, we prepare gifts for the little smart heads. Since I already mentioned that I make glycerin soaps, I decided to make these little students happy with soaps. I bought molds in the shape of cars, butterflies, cakes, cakes, flowers, and the smell of soap is strawberry, orange, chocolate, vanilla, mango, pineapple ... Everything that children love. My colleague and I asked the director to get us hats. Each department has a different cap color. My color is yellow. In addition to all this, I made them a welcome letter and a message on their hearts. I made the billboard look like butterflies and flowers coming out of the book. To tell you the truth, the children were overjoyed. They were also happy with the gifts, and they immediately accepted me. Together, we have entered a new era in their lives, when they need to learn to read, write and count. *********************************************************** Pozdrav drugari. Nije me bilo dugo, a mnogo stvari se od tada izdešavalo. Ova najskorija, je da sam izvela još jednu generaciju dečice i opet sam sa prvacima. Kao i svaki put, kada uzimam prvake, pripremamo se i za priredbu, za uređenje učionica, za uređenje školskog hola i naravno, spremamo poklone za male pametne glavice. Pošto sam već pominjala da pravim sapune od glicerina, rešila sam da ove male učenike obradujem sa sapunima. Kupila sam kalupe u obliku autića, leptira, kolača, tortica, cveća , a miris sapuna je jagoda, narandza, čokolada, vanila, mango, ananas....Sve ono što deca vole. Od direktorke smo koleginice i ja tražile da nam nabavi kačkete . Svako odeljenje ima drugu boju kaćketa. Moja boja je žuta. Pored svega ovoga, napravila sam im pismo dobrodošlice i poruke na srcima. Pano sam napravila da izgleda kao da iz knjige izlaze leptiri i cveće. Iskreno da vam kažem, deca su bila presrećna. Obradovali su se i poklonima , a i mene su odmah prihvatili. Zajedničkim snagama smo zakoračili u novo doba njihovog života, kada treba da nauče da čitaju, pišu , računaju.
+1 more
@goga14
Ja sam učitelj Ja sam učitelj Ili možda nisam Možda sam samo zalutala u ovaj sektor koga ne tretiraju baš onako kako bi trebalo. Možda i nisam zalutala ja. Možda su zalutali drugi. Tako će biti. Gospoda koja svoje zadnjice ne dižu iz fotelje, kao da su se sa njima rodili, ili su stečene , srasle, zalepile se za njih, sede i odlučuju. Ovo se odnosi na one koji nisu u medicinskom delu tamo nekog štaba. Ne mogu da ga nazovem krizni, jer ako je kriza, onda je svima kriza, a ne selektivno, kao kada se igra "par-nepar." E sada ta igrica sa našim živcima treba da izazove razdor među prosvetarima. Pitam se samo, kolika je to razlika između dece 4. i 5. razreda? Pola godine, mozda malo više. Kolika je razlika između učitelja i nastavnika u jednoj školi? Nema razlike, a prave je. Kao i do sada, kao što je bilo u novembru, mi učitelji ćemo raditi. Kolege nastavnici i profesori nisu krivi za to. Kraj se ne vidi, a savladao nas umor, nesanica i 3 puta ponavljanje iste priče u 2 grupe, i 7 časova dnevno, pa onlajn kada dođemo kuči, i neviđanje sopstvene dece, i razdražljivost i strah za sopstvenu porodicu. Mi smo učitelji. Da li baš mora ovako ? Ako i mora, nemojte da se posle 4. razreda neko drzne i upita našu decu: " Šta te je naučila učiteljica? " " Ko ti je bila učiteljica?" To bre boli i kada je normalno stanje. Ja sam učitelj i pričam iz svog ugla. Ne pominjem druge profesije i zanimanja i ne želim da se bilo ko poredi sa nama ili da se neko nađe uvređen.To nije tema. Svima je teško. Kapu skidam samo medicinskim radnicima po ambulantama , bolnicama i domovima zdravlja. Idemo dalje!
@goga14
Creativity Good afternoon colleagues. I haven't been here for a long time, not because I didn't have anything to say, comment, not because I was sick (although, I don't even know if I'm healthy anymore), not because I don't like to write (although someone is bothered by my thoughts and attitudes). I was gone because I have no time, no more strength and no more will. What people say, "Burned to the nail!" I no longer know whether I came or whether I went. It's burned out, so that I don't even think about going to school dressed up, with make-up on, smiling. A smile is not seen from the mask. The hairstyle "doesn't catch the eye", I adjusted my eyelids to my chin, so only rarely, when I take off the mask to eat something, I notice. Most don't even notice, because we don't see each other. I find it difficult to walk, because my muscles have atrophied from sitting, writing, online classes. Never more listless, hard on herself, too tired. The only thing left in me at this moment is creativity. We will make moms happy for March 8. (although I don't adore that holiday). The children are happy, and then I am with them. I try not to let them notice my fatigue, my lethargy, my feeling that I have become like a Zombie babbling in the classroom.
+1 more
@goga14
That wonderful decoupage Greetings to all virtual friends I haven't written for a long time, because as a teacher, I really have a lot of responsibilities. Those who do that job, know what I'm talking about, especially now during the pandemic, when we have 7 hours a day, when we work remotely ... You are already used to me writing stories from my life the most. And this one today will be like that and again it will be a story about my work outside of school. Today I will introduce you to another technique of work, and that is decoupage. Everything made of wood, ceramics, glass, metal, plastic, etc., can be decorated with decoupage technique. That is why it is a great challenge and the development of imagination and creativity. Watching clips, reading blogs, I decided to use what I have in the house for a rehearsal. Drvofix, bottles, glasses, napkins. I just bought a nail polish. Here, this is my first work. After that, I literally became addicted to this very interesting technique. I went to the decoupage raw material store and bought everything I needed there. White paint as a base, sandpaper, wax, more napkins with different motifs, wood varnish ... And I went into action. Painted objects lined up one after the other. I enjoyed it so much that my child, who was 8 years old at the time, started to paint, glue and paint. It happened that my friend stopped by for coffee and then mechanically sat down at a table and started working. We were all like hypnotized. now you will see the pictures, but only part of what I did. There were trays, coasters, jewelry boxes, magnets, ceramic shoes, because as I wrote, decoupage can be done on many materials. I later created my own blog and advertised myself that way. Everything is sold. Since Easter was approaching, and in our Orthodox Church it is customary to paint and cook eggs for Easter, I came up with the idea to do decoupage on wooden eggs with the children at school. We completed the mission very successfully. At the Easter Fair, which is traditional, we sold the most eggs, made with the decoupage technique. We made enough money to buy Orff's instruments. Well, that would be another part of my creativity, which I gladly share with my students, so I encourage them to be creative as well. Thanks to everyone who reads, likes and follows my texts!
+13 more
@goga14
Crtica iz dnevnika seoske učiteljice Za valjevsko selo Oglađenovac prvi put sam čula 1984 . godine kada sam kao srednjoškolka išla kod moje drugarice Ljilje. Ljilja je tada živela u Gornjoj Bukovici, a Oglađenovac je selo blizu njenog. Taj letnji raspust sam provela kod Ljilje i peške smo obilazile sva sela u okolini. Nisam ni slutila da ću desetak godina kasnije raditi kao seoska učiteljica baš u Gornjoj Bukovici, , a 2000. godine i u Oglađenovcu. Početkom dvadesetog veka u Oglađenovcu je pronađeno izvorište kisele vode pored poznate Oglađenovačke reke. Na tom izvorištu , ljudi su se okupljali svaki dan, a najviše kada je bio neki verski praznik. Na najveći hrišćanski praznik, Uskrs, tu je organizovan narodni vašar, pa je pored narodnog veselja narod organizovao i takmičenje u tucanju Uskršnjim jajima. I dan danas se priča o tome, ko je bio najviše puta pobednik i ko je znao da izabere jaje sa tvrdom ljuskom. Sada već prehodne godine, 2020. Tradicionalan vašar I manifestacija “Tucijada” nije održan zbog pandemije novog virusa. Ja, kao seoska učiteljica bila sam na pomenztoj manifestaciji 3 godine . Tadašnji prota, pop Grozdan Gajić je bio veroučitelj mojim učenicima I jedan je od inicijatora za pokretanje ove manifestacije koja je prvi put održana 1997. godine.Tada je na takmičenju bilo 24 učesnika, a već 2010. Ih je bilo preko 240. Takmičari su bili iz Beograda, Lazarevca, Valjeva, Uba, Ljiga, Loznice..i kako je koja godina prolazila, tako je broj takmičara povećavan, a time I “Tucijada” postala poznata i u drugim krajevima Srbije. Nagrade za prva tri mesta su u početku bile skromne, ali kako su godine prolazile I kako je celu manifestaciju podržala Srpska pravoslavna crkva, tako je I fond nagrada postajao veći. Na mene je zaista , najveći utisak ostavilo narodno veselje. Muzika, deca koja trče za balonima, prodavci šećerne vune, čovek koji pravi minijature od drveta, rodavci liciderskih srca, šarenilo, proleće i lepota.U dvorištu pored ctkve, stado ovaca… Nestvarna slika. A, preko puta, malo dalje niz seoski put, moja škola u kojoj radim . Valjda sa ovim snegom zudim za prolećem, pa se prisetih tih bezbrižnih dana. Evo nekoliko mojih fotografija sa te manifestacije. Tu je i moja Ljilja na slikama. Ona mi je sada kuma i jedna od moje četiri najbolje drugarice. https://youtu.be/JV0XKvSaww4
+7 more
@goga14
Praznik je na pragu Moj prvi post je bio o mom rodnom kraju i gradu u kom sam rođena- Loznica. Posle dva meseca ponovo sam u mom rodnom gradu, kod moje mame. posle skoro dva meseca, tu sam i srce mi je puno. Mamu nisam takođe videla 2 meseca. Zbog pandemije i zbog toga što radim sa decom, nisam smela da joj dolazim. Sada sam , baš onako- svoja na svome. Praznična atmosfera doprinosi radosti, sreći, smehu. Sutra dolazi i moja sestra sa svoja tri sina. Bićemo kompletni. Pripreme za doček su prole. Nova godina je proslavljena i sada nas čekaju i uveliko traju prireme za naš najveći i najradosniji praznik-Božić. Kada smo svi zajedno, ništa nije teško. Sve teče po planu, pa ostane vremena i da se prošeta gradom, a za mog Gorana, zime nema. Tri dana je išao na vožnju biciklom, sa drugarima iz Loznice. Tako, dok je on u prirodi, Mihailo , mama i ja smo kući. Pričamo, šalimo se, prisećamo se nekih davnih dana, praznika, porodične euforije, dogodovština....Mihailo sluša i upija svaku našu reč. Mnogo stvari se promenilo, mnogo dragih ljudi nema među nama, ni mama nije kao pre, što je razumljivo, jer je slepa. Tako, koliko god bilo lepo, obojeno prazničnom atmosferom, postoji ta tuga u nama kada pogledamo mamu. Predveče, izlazimo da prošetamo mojim prelepim gradom, ulicama. Sretnem drage ljude, prijatelje, školske drugove i jednostavno zaboravim da u Loznici ne živim već 20 godina. Kao da se ništa nije promenilo. Tu sam gde pripadam. Svoja na svome. Praznična raspoloženja se vide i na ulicama moga grada. Ulični prodavci su svojim vrednim rukama spremili sve što je potrebno za proslavu Božića. Stoje na hladnoći, nasmejani, veseli. Svojim osmehom i meni daju toplinu i nadu u bolje sutra. Praznik je na pragu... U nastavku ću postaviti fotografije sa ulica moje Loznice. Verujte, ništa mi drugo ne pada na pamet, o čemu bih pisala. Tu sam. Svoja na svome, pa tako i neka ide ovaj članak. Želim vam svima mir u srcu i duši, dobro zdravlje i puno osmeha. Svima koji za 2 dana proslavljaju Božić- Mir Božiji-Hristos se rodi!
+11 more
@goga14
Dani čarolije/Days of magic Sećam se ... Sestra i ja , deca. Čim dođe mesec decembar nas dve smo u išćekivanju kada čemo okititi jelku. Onda nekako spontano dođe taj dan. Sa mamom sređujemo kuću i onda uveče iz regala, sa poslednje police , tata spušta jednu po jednu kutiju sa ukrasima, lampione i njeno veličanstvo- veliku jelku. Svi četvoro se tada bacamo na posao. Na donjim granama jelke stavljaju se veće kugle. I tako do vrha , gde su one najmanje. Nova pakovanja svilenih bombona, ne biraju mesto. Onda dolazi vreme za vrh jelke. Lampioni idu svuda okolo i čarolija može da počne. Sećam se... Do Nove godine, ima još malo dana. Čekamo , naravno i paketiće. Mama i tata rade u dobrim firmama. Mama je šef u robnoj kući "Jadar", tata je poslovođa u Viskozi. Svake godine dobijamo prelepe , velike, lepo upakovane pakete. Dolazi mama večeras sa paketima. Znamo jer je pozvala tatu da dođe autom po nju. Štipamo ruke jedna drugoj od uzbuđenja, nestrpljenja, želje. Stižuuuu. Tata nosi jedan, mama jedva drugi paket. Osmesi na našim licima, gledamo i ne znamo odakle da počnemo. Na kutijama pišu naša imena -Ceca i Goca. Kreće otpakivanje, šuštanje papira, dozivanje u pomoć mame i tate , smeh, sreća , ljubav... Sutradan, igranje sa novim lutkama, kockicama, prelistavanje knjiga, sortiranje slatkiša i slaniša i čekanje da tata stigne sa posla sa paketićima iz Viskoze. Došao je. Nije doneo ništa, a sutra dočekujemo Novu godinu. Razočarane smo, ali ćutimo. Vidimo da je i on tužan, ali ipak kaže "možda će bii sutra.! Radim skraćeno ,do šest. Podne je, 31. 12. Pomažemo mami oko raspremanja , a ja sestru svaki čas pitam koliko je sati. Prođe šest. Zvoni neko na vrata. Mi sedimo pored jelke i čekamo . Srce mi lupa, da iskoči. Mame još nema. Nema ni tate. Posle nekoliko minuta, ulazi mama i kaže da je bio komšija, čika Stanko. Traži neki alat. Auto se i dalje ne čuje, a ni tate nema. Čekamo da nam stignu i gosti iz Šapca. Tatina tetka i njeni sinovi, koji su naših godina. Odjednom, kuca neko, ne zvoni. Sestra i ja trk na ulazna vrata i.....tata ulazi, praznih ruku. Mi jedva zadržavamo suze, ali ga grlimo i ljubimo. On teši nas, mi njega. Mama nas šalje u našu sobu, da proverimo da li je sve sređeno. Otvaramo vrata i još jednom čarolija. Na njenom i mom krevetu nema šta nema. Sećam se...Mandarine, pomorandze, banane, lutka koja trepće, malo manja od mene, voz , metalni sa kompozicijom, metalnim šinama. Komplet knjiga "Hajdi", albub sa puno pakovanja sličica Sara Kej. I brdo slatkiša. Sećam se...Shvatile smo da nije dolazio komšija Stanko. Tata je parkirao auto dalje od kuće i pozvonio . Mama je tada otišla u našu sobu i kroz prozor, od tate uzela paketiće i raširila poklone po našim krevetima. Sećam se...jer su sećanja lepa. Sećam se, jer tate nema sa nama već 14 godina. Sećam se , jer sam danas tužna zbog poklona koji sam kupila mami za Novu godinu i Božić. A, kupila sam joj, aparat za merenje pritiska sa govornom funkcijom. Mama je slepa od 10 januara 2020. Sećam se...... Ukrase za jelku i sve vezano za praznike zadnjih 16 godina pravim sama. Onako lepih kao u mom detinjstvu više nema. I remember ... My sister and I, the children. As soon as the month of December comes, the two of us are waiting for when we will decorate the Christmas tree. Then somehow that day comes spontaneously. My mother and I tidy up the house, and then in the evening from the shelf, from the last shelf, Dad puts down one by one a box with decorations, lanterns and her majesty - a big Christmas tree. All four of us then get to work. Larger balls are placed on the lower branches of the tree. And so to the top, where they are the least. New packages of silk candies do not choose a place. Then comes the time for the top of the Christmas tree. Lanterns go all around and the magic can begin. I remember... Until the New Year, there are still a few days left. We are waiting, of course, for the packages. Mom and Dad work in good companies. Mom is the boss at the Jadar department store, Dad is the manager at Viscose. Every year we get beautiful, large, nicely packaged packages. Mom's coming tonight with packages. We know because she invited Dad to come by car to pick her up. We pinch each other’s hands from excitement, impatience, desire. I'm coming. Dad carries one, Mom barely another package. Smiles on our faces, we look and we don't know where to start. Our names are written on the boxes - Ceca and Goca. Unpacking starts, rustling of paper, calling for help from mom and dad, laughter, happiness, love ... The next day, playing with new dolls, dice, flipping through books, sorting sweets and saltines and waiting for Dad to arrive from work with packages from Viscose. He came. He didn't bring anything, and tomorrow we will celebrate the New Year. We are disappointed, but we are silent. We see that he is also sad, but he still says "maybe it will be tomorrow.! It's noon, December 31. We help my mom clean up, and I ask my sister every hour what time it is. It's past six. Someone's ringing the doorbell. We sit by the Christmas tree and wait. My heart is pounding to jump. Mom is gone yet. There's no dad either. After a few minutes, my mother enters and says that he was a neighbor, Uncle Stanko. Look for some tools. The car is still not heard, and Dad is gone. We are waiting for the guests from Sabac to arrive. Dad’s aunt and her sons, who are our age. Suddenly, someone knocks, it doesn't ring. My sister and I run to the front door and ..... Dad enters, empty-handed. We can barely hold back the tears, but we hug and kiss him. He comforts us, we comfort him. Mom sends us to our room, to check if everything is arranged. We open the door and once again magic. There is nothing missing on her and my bed. I remember ... Tangerines, oranges, bananas, a flashing doll, a little smaller than me, a train, metal with composition, metal rails. A set of books "Heidi", an album with a lot of packages of pictures by Sarah Kay. And a mountain of candy. I remember ... We realized that neighbor Stanko was not coming. Dad parked the car away from home and rang the bell. Mom then went to our room and through the window, took the packets from Dad and spread the presents on our beds. I remember ... because the memories are beautiful. I remember, because Dad hasn't been with us for 14 years. I remember, because today I am sad because of the gift I bought for my mother for the New Year and Christmas. And I bought her a pressure gauge with a speech function. Mom has been blind since January 10, 2020. I remember...... I have been making Christmas tree decorations and everything related to the holidays for the last 16 years. There are no more beautiful ones like in my childhood. https://youtu.be/m06f866RucU Ako vam se dopala moja priča, molim lajkujte i komentarišite i naravno , zapratite me! Uskoro stiže nova priča!
+8 more
@goga14
Moje anđelče Za ovaj moj tekst koji sam napisala pre 10 godina, dobila sam 1. nagradu na nekom konkursu koji je bio na fejsbuku. Svoju priču ću početi odlomkom iz knjige "Ženski rodoslov." " Šta žena, koja dete privija na grudi, koja svoju ruku greje u njegovoj, zna o praznim rukama bezdetnice? O snazi i čistoti srca sa kojom kupuje poklone za decu,rodbine, prijatelja, kolega; za tuđu decu! O snazi sa kojom bira odeću za za svoje male sestriće i oblači ih, izvodi u šetnju.pred onima koji je ne poznaju-glumi nanu.I uživa u tim ukradenim radostima, kao da su prave, a posle se pred sobom stidi svoje lažne sreće i pati zbog nje.Šta žena koja je imala sreće da začne dete istovremeno kada i misao o njemu, može znati o mukama bezdetnice? O njenom bolu? O njenim besanim noćima?"(Ljiljana Habljanovič) Tako počinje moja priča....13 godina, ja sam bila bezdetnica, 13 godina, plakala svaku noć, 13 godina čekala da se desi najlepši trenutak u mom životu.13 godina sam čekala mog anđela Mihaila. Posle svih pretraga, pregleda, ležanja po bolnicama, uveravanja da je sve u redu, a ništa se ne dešava, odustala sam. Pomirila sam se sa tim-neću imati decu i tačka. Imam svoja tri sestrića. Oni su mi sve. Oni su moj život. Medjutim, decembar , 2004.godina....Kraj godine...prvi put mi kasni ciklus . jedan , dan, drugi dan… Ništa… 02.01.2005, još uvek ništa. Po mom računu, kasni mi 4 dana. Igra sudbine, šta li je ne znam,ali nešto ima. Naime, moja mama ima još 3 sestre. Mariju, Canu I Dušanku-Dušu. E, ta moja tetka Duša nema dece. Inače , ja mnogo ličim na nju. Sva moja borba je bila borba I briga moje uže familije, ali mi se uvek činilo da tetka Duša , time što ja nemam decu smiruje sebe. Kada god sam u Loznici, šetam sa njom, izađemo malo do banje, bilo gde da se nađemo, uvek je govorila. “Ti si na mene. Ne možeš da imaš decu!” Ako nekoga sretnemo, ona stane , priča I onda ubaci rečenicu: “ Ovo je Miljina mlađa ćerka! Liči na mene . Ni ona ne može da ima decu!” Nikada joj nisam rekla koliko su te njene reči mene bolele. Nikad. Šta se dešava dalje. Tog januara moja tetka Duša je u Beogradu bila u bolnici. Operacija uha. Ništa strašno, hvala Bogu. Svaki dan sam joj išla u posetu. Tog 5. Januara, odlazim ja kod nje, a ona mi sa vrata kaže: “Joj, Goco, što si mi lepa. Dođi da te tetka ljubi!” Ja onako u čudu, ljubila sa je uvek, priđem , a ona kao iz topa: “ Da ti nisi trudna?” Još jedan šok. Kažemo joj šta se dešava a ona na sve to reče: “ Kupi test!! Ako nemaš para, evo, ja ću da ti dam!” Ja euforična, odlazim do prve apoteke (mada me je suprug ubedjivao da to ne radim, plašeći se mog razočaranja). Kupujem test i uradim ga "tek" 05.01. Sutradana. Jutro, 6 sati. Ja skačem iz kreveta, odlazim u kupatilo. Nikada pre nisam radila test i ne znajući , stavljam traku u urin. Piše” Staviti traku u urin do roze linije.” Uradim ja tako, čekam dva minuta i ništa. Kod te roze linije se ne pojavljuje druga. Sva razočarana, spustim traku, na mašinu, okrenem se da operem ruke, plačem i po izlasku iz kupatila bacim pogled na “prokletinju!” Imala sam šta i da vidim: Na sredini su se pojavile dve crte!!!!! Naravno, da sada ne pričam kako sam za malo pala u nesvest, jedva izašla iz kupatila, skakala po sobi budeći muža, plakala, smejala, se, zvala mamu i tatu, sestru i ostale u 7 ujutru da ih obradujem. 8.01.odlazim kod doktora koji potvrdjuje trudnoću!!!!! Od tog trenutka mi se promenio ceo život, Prvi njegov trzaj u mom stomaku, stalno šutiranje, okretanje...to je za mene bilo uživanje. Ruke su mi stalno bile na stomaku, ja sam pričala priče, bajke, pevala mu....9.septembar je bio termin porodjaja, medjutim, ja sam počela da krvarim 19.avgusta i krvarila punih 11 dana, jer niko od doktora sa klinike, koju neću da spominjem , nije hteo da reaguje. Davali su mi da pijem buskopan i bensedin, medjutim , 28.08. su počeli strahoviti bolovi. Ponovo odlazimo u porodilište gde su me držali do 29.08 do 23h, kada sam jednostavno pitala. " Hoće li mi neko pomoći da se porodim? Umreću!"Tada je dežurni doktor preuzeo stvar u svoje ruke. porodili su me 30.08.2005.u 01 h i 10 minuta carskim rezom. Probudila sam se oko 5 ujutru. oko mene krš doktora, uključen kiseonik, aparat za reanimaciju pored mog kreveta, infuzija u jednoj, krv u drugoj ruci. Moj muž tu.Pitam za dete. Odgovor kratak" Sve uredu, dečak, 3250gr, 50cm, ocena 9/10." Kada mogu da ga vidim?, pitam ja. Oni ćute. 52 sata su me držali u šok sobi. Prilikom porodjaja, nastupila je smrt u dva navrata, imala sam sepsu, krenuo tromb i povrh svega, kada su izvadili bebu i ušili mi stomak, pukne materica. Ponovo rezanje, otvaranje stajanje srca, reanimacija.....Ugledala sam moje čedo, 3.09.kada su me prebacili u porodilište. Moj andjeo spava u boksu pored jedne devojčice. Prilazim tiho i šapnem" Srećo mamina, tu sam" na šta je on na neverovanje moje i sestara u boksu, otvorio oči i pogledao me, onako pravo ljudski. Ja sam bukvalno pretrnula!!! Oke moje, samo što nisu pitale: Gde si ti do sada? Od tada smo nas troje nerazdvojni. Mihailo je jedno zdravo, veselo, duhovito, poslušno , srećno dete!!!! Sada ima 5,5 godina, pun je pitanja, bisera...Uvek spreman za smeh, šalu, igranje, šetnju .I ako smo oboje bez posla, ja sam na zamenama kao učiteljica punih 19 godina, trudimo se maksimalno da mu obezbedimo sve što mu je potrebno da odraste i bude dobar čovek. To što nema baš svaku igračku kao njegovi drugari , što nema firmiranu garderobu, što ne može svaki vikend u pozorištance, igraonicu, zoo-vrt, nadoknadjujemo mu beskrajnom ljubavlju i pažnjom. Valjda će mama, nekada dobiti posao za stalno, pa ću prvo što budem uradila otići sa svoja dva andjela (sinom i mužem) na more, proslaviti njegov rodjendan u igraonici, a ne u stanu, odvesti ga u zoo vrt, kupiti mu igračku koju on izabere, ali nikada neću dozvoliti da mu materijalno bude na prvom mestu!!! Nisam baš opisala svoje dete od glave do pete, ali bih želela da poručim svima, da nikada ne treba odustajati!!! Bez obzira na sve muke i probleme, besparicu, nezaposlenost, ja sam najsrećnija žena i majka. Kada me Mihailo pogleda svojim andjeoskim okicama, sve se zaboravi i samo kažem IDEMO NAPRED!!! `` Eto drugari. To je ta priča za koju dobih nagradu. Veće nagrade od mog anđela nema. Nemojte se ljutiti što ja ovde pišem priče iz mog života. Nekako mi je to draže. Hvala svima koji pročitaju tekst.
+2 more
@goga14
Bordo kaput/Burgundy coat " Praznik je na pragu , a mene jedu brige koliko još sreće mogu Majko da ti pružim više nije vreme za cveće i knjige nego kako život, ja da ti produžim. Praznik je na pragu, a mene jedu brige koliko još sećanja mogu da ti pružim Nije više vreme za cveće i knjige **nego kako majko da ti se odužim?**" Po mom uvodu , pretpostsvljam da znate kome je posvećena moja današnja prića. Moja mama se zove Milica. Najstarija je od njih 4 ćerke koje su dobili moji nana i deda. Samim tim što je najstarija, sve brige i muke ona je nosila na svojim leđima. I sve izdržala. Sada, kada moja mama ima 75 godina, sestre joj tu njenu brigu za njih, u njihovom detinjstvu i mladosti , vraćaju onako kako to samo sestre najbolje znaju. Završila je srednju trgovačku školu u Loznici, a zatim u Šapcu i višu školu. Odmah je počela da radi i da svojom platom doprinosi domaćinstvu. Da školuje sestre, da im kupuje garderobu po najnovijoj modi, da imaju za izlazak… A , ona ? Ona je nosila ono što joj njena majka sašije. Dok su tetke uveliko nosile miniće, odlazile na more, šminkale se, lakirale nokte, moju mamu je njen otac, moj deda, naterao da nožem struže lak sa noktiju , a aceton joj je stavljao ispod nosa.Od tada, moja mama nikada nije nalakirala nokte I nije se šminkala. Sve je to mama izgurala. Utehu je imala kod svoje majke i bake. Kada je imala 21. godinu upoznala je mog tatu. Milenko. Lep, zgodan, obrazovan momak, ali sa patnjom u duši koju je nosio do smrti. Naime, tata je bio siroče. Otac , moj deda Stanko, poginuo je na Sremskom frontu , 19. aprila 1945. Moj tata se rodio 16. 6. 1945. Oca nikada nije ni video. Majka ga je ostavila kada je imao 4 godine i udala se za drugog čoveka, kojem je rodila ćerku i dva sina. O tatinoj sudbini, čitaćete nekom drugom prilikom. Previše se tuge skuplja, ako pišem odjednom i o mami i tati. Zavoleli su se I posle godinu dana venčali. U početku su živeli sa nanom i dedom, jer je stan bio veliki. Tu smo, u tom stanu rođene i sestra i ja. Do moje šeste godine , dok nisu napravili kuću, svi smo živeli lepo, složno. Kuća nije bila daleko od stana, pa se činilo kao da se nismo ni odselili. Za nas, moju sestru i mene , izgledalo je tako. Za mamu i tatu , nije. Pored kuće, plac ima još 5 ari. To je za njih bio raj. Imali smo baštu, voće, povrće, travnjak, imali smo oazu mira. Prolazile su godine. Sestra i ja smo uvek imale što nam je trebalo. Nova garderoba, po modi, obuća, pribor za učenje, prve kožne jakne, kaubojke…sve kako se u mojoj mladosti nosilo- Obe smo bile uvek dobri đaci, lepo vaspitane i oboje su se ponosili sa nama. Kada sam bila 6. razred, negde baš ovo zimsko vreme, mama se spremala na posao i ja začuh neku raspravu. Tata nešto priča mami, a ona govori: “Neću, ne treba mi!” Prišunjala sam se vratima i čula priču. Kroz suze sam tiho progovorila: “Kakva smo mi to deca?” Utrčala sam u dnevnu sobu gde je mama u kaputu spremna čekala da tata i ona krenu i samo sam je zapitala: “ Mama , koliko ti je star taj kaput?” Ona je ćutala, a tata je rekao: “Oko toga se i rspravljamo. Pobogu, nije kaput 100 hiljada. Idemo da kupiš nov!” A, onda se sa suzama u očima okrenuo meni i rekao: “ Sine, kaput je star 13 godina!” Ja sam ostala bez daha. Nije mi bilo jasno, kako mi nikada nismo to primetile. A , onda sam se setila, da je uvek, kao šef stare robne kuće “Jadar” u Loznici, mama išla besprekorno obučena. Zimi je imala velike ešarpe koje su tako lepo pristajale uz taj bordo kaput, da nikada nismo ni primetile da je to jedan isti. Kupljen pre mog rođenja. Svi četvoro smo odah za vikebd krenuli za Beograd. Spavali smo kod mamine sestre, moje omiljene tetke Marije i sutradan, šetali po Beogradu, birajući mami nov kaput. Kupila je dva. Jednu dolamicu-tako smo zvali i jedan prelepi crni dugi kaput sa dva reda kopčanja. Završila sam Višu pedagošku i od prve plate znate li šta sam kupila ? Ne . Nisam mami kupila kaput. Kupila sam isti bordo materijal i kod najpoznatijeg šnajdera u Loznici naručila isti kaput kao što je bio mamin. Ovo je 1. deo priče o mojoj mami. Hvala što ste pročitali članak. Ako vam se sviđa, biće mi drago, jer imam još mnogo kockica da posložim u mojoj glavi I da krenem sa drugim delom. Hvala svima od srca! Moja mama, mesec dana pre udaje, 1967. "The holiday is on the doorstep, and I'm worried about how much more happiness I can give you, Mother, it's no longer time for flowers and books, but how can I prolong your life. The holiday is on the doorstep, and I'm worried about how much more memories I can give you. more time for flowers and books than than as a mother to repay you? " In my introduction, I assume you know to whom my story today is dedicated. My mom's name is Milica. The oldest of them is 4 daughters given to my grandmother and grandfather. Being the oldest, she carried all the worries and torments on her back. And she endured everything. Now, when my mother is 75 years old, her sisters return her care for them, in their childhood and youth, as only sisters know best. She finished high school in Loznica, and then in Sabac and high school. She immediately started working and contributing to the household with her salary. To educate the sisters, to buy them clothes in the latest fashion, to have them to go out… And she? She wore what her mother sewed for her. While my aunts wore miniskirts, went to the sea, put on make-up, painted their nails, my mother, my grandfather, made my mother scrape the nail polish off with a knife, and put acetone under her nose. Since then, my mother has never painted nails And she didn't put on make-up. Mom pushed it all out. She had comfort with her mother and grandmother. When she was 22, she met my dad. Milenko. A handsome, handsome, educated guy, but with suffering in his soul that he carried until his death. Namely, Dad was an orphan. My father, my grandfather Stanko, died on the Srem front, on April 19, 1945. My father was born on June 16, 1945. He never saw his father. His mother left him when he was 4 years old and she married another man, to whom she gave birth to a daughter and two sons. You will read about Dad's destiny on another occasion. Too much sadness accumulates, if I write about mom and dad at once. They fell in love and got married a year later. In the beginning, they lived with their grandmother and grandfather, because the apartment was big. My sister and I were born in that apartment. Until my sixth year, until they built a house, we all lived beautifully, harmoniously. The house was not far from the apartment, so it seemed like we hadn’t even moved out. For us, my sister and me, it looked like that. For mom and dad, it's not. In addition to the house, the plot has another 5 acres. It was paradise for them. We had a garden, fruits, vegetables, a lawn, we had an oasis of peace. Years passed. My sister and I always had what we needed. New wardrobe, fashionable, footwear, learning accessories, first leather jackets, cowgirls… everything as it was in my youth- We were both always good students, well-mannered and they were both proud of us. When I was in the 6th grade, somewhere this winter, my mother was getting ready for work and I heard some discussion. Dad says something to Mom, and she says, "I won't, I don't need it!" I crept to the door and heard the story. Through my tears I spoke softly: "What kind of children are we?" I ran into the living room where Mom in a coat was ready to wait for Dad and she to leave and I just asked her, "Mom, how old is that coat of yours?" She was silent, and Dad said: "We are arguing about that. For God's sake, it's not a 100,000 coat. Let's go buy a new one! ” And then, with tears in his eyes, he turned to me and said, "Son, the coat is 13 years old!" I was out of breath with my mother. It was not clear to me how we never noticed that. And then I remembered, that always, as the head of the old department store "Jadar" in Loznica, my mother walked impeccably dressed. In the winter, she had large scarves that fit so nicely with that burgundy coat, that we never even noticed that it was the same one. Bought before I was born. All four of us went to Belgrade for the weekend. We slept with my mother's sister, my favorite aunt Marija, and the next day we walked around Belgrade, choosing my mother's new coat. She bought two. One dolamica - that's what we called a beautiful black long coat with two rows of buttons. I graduated from the Higher Pedagogical School and from the first salary do you know what I bought? Not . I didn't buy my mom a coat. I bought the same burgundy material and ordered the same coat from the most famous tailor in Loznica as my mother's. This is the first part of my mom's story. Thanks for reading the article. If you like it, I'll be glad to, because I still have a lot of dice to put in my head and start with the other part. Thank you all from the bottom of my heart!
