Štiglići

Bakatina, višća, volijera, ćiba. Sve su to talijanske riječi. I sve su pojmovi za štigliće i štiglićarstvo. Za one koji možda ne znaju, štiglići su ptice pjevice, ukrasne zebe. A u Hrvatskoj npr. ih nazivaju - češljugari. Latinski Carduelis Carduelis. Ovaj rod je skupina ptica iz porodice zeba Fringillidae. Znaju i po pedesetak "numera" da otpjevaju, te je selekcija dobrih pjevača postala prava umjetnost.

Nije slučajnost fakat da je štiglićarstvo popularan sport po primorju, ali i u Mostaru. Ako se vratimo na one talijanske riječi sa početka članka, nije teško zaključiti da su nam ovu tradiciju vjerovatno donijeli Talijani. Nadaleko poznata je mostarska mahala po uzgoju štiglića, koje u kavezu pjevaju kao i u prirodi. A cijena nekih šampiona među tim ptičicama je prelazila vrijednost dobrog automobila. To nisu urbane legende, stvarno je bilo tako, prije četrdesetak godina.

"Sjedneš li bilo gdje sa Mostarcem, ne bi bila priča potpuna ako se ne spomene višće i bakatine, faša, kako prepoznati štiglića, je li forka, je li starac. Onako malen, lijep, okretan, male crvene glave, boja mu je smeđkasto-siva, dva crna oka, onda crvenkstožučkaste nijanse.

On je tu i danas, pored nas, budi nas svojim cvrkutom, dio je naših familija. Bez njega više ne možemo. Bio haustoraš ili mahalaš vezani smo nekako za njega. Ima nešto kraljevsko u tom imenu. Vjekovima probamo da ga pripitomimo a on je pripitomio nas. Dio je nas i našeg života, postao je naša tradicija,polako ulazi i u našu kulturu." - ovako Mostarci pišu o svojim pticama.

Ovaj fenomen treba razumjeti s vremenskim otklonom, distancom. Jer danas nije "in" držati životinje u kavezima, svakako razumljivo da je tako. Ukazujem samo na sudar jake tradicije, nekih vremena kojih se sjećamo i današnjih svjetonazora. Možda je i nespojivo.