Živimo u vremenu nečeg čudnog, teškog i pomalo smiješnog. U vremenu kada većina vodi tuđe živote, odriče se svog. Tamo gdje je lakše smijati se tuđoj nesreći i suzama, nego pružiti ruku ili pomoć ili barem dati riječ utjehe.
Odrastao sam u normalnom vremenu, u zdravom okruženju, među ljudima koji su značili šta riječi: MORAL I POŠTENJE znače i koju težinu imaju.
U glavi mi neprestano odzvanjaju rečenice:
* "Čini dobro - ne ono što čini. Čini zlo - nadu."
* "Ono što ne želite činiti vama, a ne najvažnije druge:"
* "Kao ti kamenom, ti hljebom!" ...
Još mnogo sličnih, netko je rekao smiješno, a ja ću reći korektno i korektno.
Gdje su nestali suosjećanje i potrebe da budemo ljudi ?!
U kojem su trenutku ljudi (koji to nisu) toliko potopili da ih usrećuju i ispunjavaju zlobu, tuđi bol, materijalne stvari koje su tako jeftine i prolazne?!
Svijet je postao poput policije sa zastrašujućim lutkama, uglavnom jednakim ...
Previše plastična zamjena je sve što je nježno i ugodno na dodir, ali što je sa srcem ???
Međutim, najmoćniji organ koji opire plastičnu operaciju nije uspio! Tuga!
Kad smo postali tako hladni, okrutni, sebični, arogantni, složeni, histerični i stalno nezadovoljni sobom!?
Smeta mi što u moru istih ljudi nema pravo biti drugačiji. Što osuđuje muškarce koji nemaju što ponuditi osim novca i prostaka.
Ne volim ljude koji imaju cijenu! Volim ljude koji imaju vrijednost!
Ne zanima me ničije diplome, zvanja i poslovi ... Apsolutno ništa! Nijedan kičast sjaj ne može me zasjeniti dovoljno da se pridruži vojsci frustriranih lutki i pauka.
Ne vjerujem u idealno! Tamo nije! Svi griješimo, ponekad svjesno, ponekad ne, ali neki se istinski pokažu i pokušavaju ispraviti svoje greške ili ih barem ne ponoviti.
Nemam prava niti želim nekoga osuđivati, ni u srcu ni umu, ali imam pravo distancirati se i ne prihvatiti da budem jedno od njih.
Nisam savršen, niti ću biti! Za neke sam melem za ranu, za druge sam tempirana bomba, ali i za svakog od njih bio sam tamo kad je trebalo. Ne žalim i ne žalim, a čak i kad bih tada znao da to neće cijeniti, čak bi i uzvratio lošom gestom.
Nedostaje mi toplina u očima drugih ljudi, ljubaznost u govoru ....
Nedostaje moje nježnosti u korištenju i razumijevanju, čak i kad se ne razumije. Nedostaje mi podrška koju ljudi nude jedni drugima, čak i ako od toga nismo imali koristi.
Iznad svega, nedostaje mi ljubav bez valute i kalkulatora !!!
Nedostaje mi humanosti u ljudima i slobode življenja!
Bez obzira na to jesu li ružni ili lijepi, niski ili visoki, debeli ili isklesani, pametni ili ne tako pametni, bogati ili siromašni ..., uvijek odlučimo biti ljudi vrijedni poštovanja, ljubavi i prijateljstva svih koji se razlikuju od nas!
Njegujmo emocije! Nije teško, puno znači!
Odbacimo sve negativno i radujmo se ...
Novom danu, prvim jutarnjim zracima sunca, dječjoj graji, novoj pjesmi omiljenog izvođača, slučajnom susretu onih koji su već dugo poznati ili onima koji će doći bolje ... Radujmo se u svemu oko nas, jer je jedini način da se poprave.
Život je kratak!