Razrušeni zidovi kuće koji su davno sagradili sa svojim pokojnim suprugom čekali su da se svaki trenutak raspadne. Dvorišni vrt bio je zanemaren i zanemaren, a golubovi su ga povremeno posjećivali.

Baka je preživjela od dana u danu u maloj sobi, koja je bila strop propao, kupaonice i kuhinje koja nije bila grijana. Ljeto je bilo lakše jer bi se sve nekako oživjelo i moglo je čak i ostati vani, na suncu. Zimi bi se stisnula ispod pokrivača i zagrijavala na skupoj drvi koja je jedva mogla priuštiti.

Baka je rano udarala i nije imala priliku za sjajno obrazovanje. Ipak, vodila je uspješna, dobar život sa suprugom - radio je u tvornicama, a ona radila u kolarnici, trgovina i škola kao čistačica. Baka je uvijek naporan radila i bila je marljiva, a nije voljela spomenuti ozbiljnu bolest koja ima.

Od toga dana Petra nije prestajala dolaziti k sebi. Nakon što je završio predavanje na fakultetu, Petra je poslala kod pečenja i donijela joj hranu. Također se pobrinula za lijekove svoje kore i redovite preglede. Pomogla je koliko je moguće - nije moguće puno jer je i živjela prosječan život sa svojim zaposlenicima.

Međutim, njezin je brak najviše poznavao ono što je Petra državno društvo. Svako poslijepodne baka bi ležala u svojim prijateljima, a djevojčica je čitala svoje vijesti, knjige, predavanja, poeziju. Sama bi napisala neke priče, pa bi ih čitala baki i pitala je za mišljenje.

Baka nije voljela gledati televiziju jer joj je umorne oči, a informacije koje bi čula iz tog medija samo su se smanjile. S druge strane, Petrin glas ju je smirio i podsjetio na razdvajanje svojih mladosti. U Petri je vidjela svoju neiskorištenu koja nikad nije imala jer ne može imati djecu.

Praznina koja se osjećala zbog toga ju je uništavala, ali sebi nikad nije bilo moguće priznanje. Davno je odlučilo više ne razgovarati ili razmišljati o tome, već je pomiriti sa svojim sudbinom kakva je šala.

Petra je, s druge strane, vratila osmijehe na uši koji godinama nisu imali svoj veseli izgled. Stoga je baka, osim sve Petrove financijske pomoći, najviše cijenila i voljela poslijepodne čitanja. Međutim, ni baka Petri nije ostala zadužena - uzvratila je svoje savjete i životnu mudrošću koja će djevojka rado slušati.

Trebalo je nekoliko dana da Petra ne bi mogla posjetiti svoju baku jer ide na studijsko putovanje. Kad sam se vratio, odmah je otišao u bakin dom, ali više toga nije bilo.

Susjedi su joj rekli da je njezina baka imala srčani udar, a jedan od njih brzo je pozvao hitnu pomoć. Nažalost, bilo je već kasno - moja baka je otišla u neke daleke i sigurno bolje svijet.

Petri je bilo žao što tada nije moguće biti s njom, ali znala je da će ih dvoje jednog dana ponovno sresti. Kako je održao svoje pamćenje, poslužio je sve savjete svojih baka sa svojim posljednjim sastancima - završio je fakultet, dobio posao učitelja hrvatskog jezika, udario je i napisao knjigu. Najvažnije je, međutim, živjelo života do kraja i širilo se radosti oko sebe.

"Jedna boca vrijedi pedeset centi", često se prisvajala riječi svoje bake. "Osmih beskrajno mnogo."

Njezin lik Petri ostao je u svom srcu cijeli život. Pročitali su svoje djevojke i neuobičajene svoje priče o baki i ispričala svoje vlastite veze, koje su se razveli u samo nekoliko mjeseci.

Iako je Petra pomagala svoje kolače, osjećala se da joj je baka puno više pomogla - dala joj je nešto što pamti, živi i prenosi druge.