Zmijolika riba ugor

Ima jedno neobično sjećanje kod lokalnih ribolovaca starije generacije, a to su priče, gotovo pa mitovi o ribi ugor. Neretva je posebna rijeka, povezana s Jadranskim morem i ova veličanstvena riba se hiljadama godina mrijestila u gornjem toku Neretve, a svoj veći dio života provede u morskim dubinama, gdje može narasti do nevjerovatnih sto kilograma težine. I taj ciklus je trajao ko zna koliko sezona, život ugora u moru, a kad dođe vrijeme razmnožavanja, ide i preko stotinu kilometara sjevernije, da bi se izmrijestio u planinskom dijelu Neretve, pod planinom Prenj. A onda je čovjek izmislio brane i hidrocentrale, te zauvijek narušio prirodni ciklus stvari i ugoru uskratio majku Neretvu.

Na slici vidimo prirodno korito rijeke Neretve, onakvo kakvo je bilo hiljadama godina. Zelena i žuta mjesta na fotografiji predstavljaju djelo ljudi, odnosno akumulaciono jezero koje se pred zimu povuče. Zmijolika riba ugor već 65 godina nema nikakve šanse za svoj mrijest u gornjoj Neretvi. Ženka ugora položi do tri miliona jaja i umre prirodnom smrću, nešto slično kao losos. Stari ribari bi pričali da u danima kada grmi i sijeva, ti gladni ugori bi dobili neki luđački apetit, prožirali bi komade mesa postavljene na parangale. Nevješti ribolovci bi mogli čak ostati bez prsta, prilikom skidanja većih primjeraka ugora sa udice. A krv ugora i krv jegulje su otrovni po čovjeka. To su ustvari dvije srodne zmijolike ribe, vrlo cijenjene u kulinarstvu. Mene lično fascinira ta fiziologija ribe ugor, kako mogu živjeti u toplom i slanom moru, a istovremeno mogu funkcionisati u hladnoj slatkoj vodi Neretve, na jedva 15 stepeni C.

Med lokalnimi ribiči starejše generacije je en nenavaden spomin, to so zgodbe, skoraj miti o ribah jegulj. Neretva je posebna reka, povezana z Jadranskim morjem in ta veličastna riba se že tisočletja drsti v zgornjem toku Neretve in večino svojega življenja preživi v morskih globinah, kjer lahko zraste do neverjetnih sto kilogramov. In ta cikel je trajal kdo ve koliko sezon, življenje jegulj v morju, in ko pride čas razmnoževanja, gre čez sto kilometrov proti severu, da se drsti v gorati del Neretve, pod goro Prenj. In potem je človek izumil jezove in hidroelektrarne ter za vedno motil naravni krog stvari in odvzel jeguljo materi Neretvi. Na sliki vidimo naravno strugo reke Neretve, kakršna je bila že tisoče let. Zelene in rumene lise na fotografiji predstavljajo delo ljudi, to je akumulacijsko jezero, ki se pred zimo umika. Kača jegulja že 65 let nima možnosti drsti v zgornji Neretvi. Samica jegulj odloži do tri milijone jajčec in umre naravno, nekaj podobnega lososu. Stari ribiči bi rekli, da bi v dneh, ko zagrmi in zasije, te lačne jegulje dobile blazen tek, požrle bi kose mesa, postavljene na parangale. Nekvalificirani ribiči bi pri odstranjevanju večjih primerkov jegulje s trnka lahko celo ostali brez prstov. In kri jegulj in kri jegulj sta za človeka strupeni. To sta pravzaprav dve sorodni kači podobni ribi, zelo cenjeni v kulinariki. Osebno me navdušuje fiziologija rib jegulj, kako lahko živijo v toplem in slanem morju, hkrati pa lahko delujejo v hladni sladki vodi Neretve, pri komaj 15 stopinjah C.