Ovo je priča o akademskom slikaru koji je ulice Pariza zamijenio prirodom i životom pored rijeke, slikao je pojedine slike i dvadeset godina! I bavio se ribolovom.
Lazar Drljača je jednom prilikom, za sebe rekao: „Ja sam, vidite, nakon Rima i Pariza, u kojima sam radio i izlagao, postao pravi tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam, ustvari, bogumil“. Možda ovaj citat najbolje opisuje nevjerovatan životni put slikara Lazara Drljače. Rođen je u selu Blatina kod Novog Grada početkom 1880-tih, u siromašnoj seljačkoj porodici, koja nalazi način da ga pošalje u Sarajevo na školovanje. Nakon završene zanatske škole, upisuje građevinsko odjeljenje Srednje tehničke škole u Sarajevu te 1902. biva prvi stipendista „Prosvjete“ za učenike likovnog obrazovanja. Po završetku tehničke škole ambicija ga vodi u Beč na Akademiju likovnih umjetnosti.
Nakon poziva da učestvuje na izložbi u Rimu 1911., Drljača se seli u Pariz gdje dosta vremena provodi po muzejim i galerijama, bruseći svoj talenat, kopira djela starih majstora medju kojima i Leonarda i Ticijana. Među ostalim, u Parizu će nastati i jedna od njegovih najpoznatijih slika „Tri konjanika“. Početkom tridesetih, lutajući krajolicima ispod Prenja, poslije gotovo pola vijeka života širom Evrope, Lazar Drljača, najzad nalazi svoje stalno stanište kraj Boračkog jezera. Nastupaju najplodnije godine u njegovom životu, slika i izlaže iz godine u godinu, a 1935. će naslikati jedno od svojih najmonumentalnijih djela „Crno jezero pod Durmitorom“.
Andrija se kroz osmjeh nadovezuje na priču svoje žene. “Jedne prilike Lazar je ulovio ogromnu ribu, bilo je u njoj najmanje 8 kg. Boga mi, svi koji smo se tu našli divili smo se njegovom trofeju, jer je on imao zaista slabe sprave za ribolov. Imao je nekakvu staru rolu i bambusov štap, a silk mu je bio preslab za takvu grdosiju. Ali bilo kako bilo, on ju je izvukao i mogu vam reći da je bio jako ponosan na taj svoj ulov. Svi mi koliko god nas je bilo u “Borašnici” zaposlenih okupili smo se oko slikara i njegovog trofeja, divili se zagledali ribu sa svih strana, a on je uživao.
Pitali smo ga šta će učiniti sa tom ribetinom. Padali su prijedlozi da je proda, jer dobio bi zaista mnogo novaca za nju, neko reče da je stavi kod nas u frižider, pa da uzme komad kad mu treba, ali on se na naše čuđenje odlučio na to da osuši ribu. Sad, mi smo znali da u nekim krajevima, u Dalmaciji zaista ljudi suše ribu, ali trebalo je svakako znati postupak kako se to radi. Pitao sam Lazara zna li on to kako treba uraditi, a on je samouvjereno rekao da zna.
Odnio je ribetinu do svoje kuće i objesio je onako cijelu na jedno drvo i izložio suncu. Kada sam nakon dva dana došao da ga posjetim gledam na onom drvetu samo košćurine od ribe, a ispod drveta gomila usmrđenog mesa koje je jednostavno samo skliznulo sa kostiju, a slikar tužan sjedi kraj one smrdljive kaše od ribe.
Govorio je tečno nekoliko svjetskih jezika. Jedne prilike stopirao je na cesti kada mu stadoše dvojica njemačkih studenata. Vozili su neku staru šklopociju od mercedesa koju su iznajmili za ljetovanje. Primili su čudnog stopera i uskoro su se počeli vrpoljiti, jer se od slikara širio neprijatan miris ustajalosti i neoprane odjeće.
Naime on nije baš puno vodio računa o higijeni. Onaj jedan student kaže drugom na njemačkom kako je ovaj starac neuredan. A Lazar mu na tečnom njemačkom odgovori : ”Po čemu sam ja neuredan. Vi ste neuredni.” Njemački mladići se ne malo začudiše, pa jedan od njih na engleskom reče drugom: “Ko bi rekao da ovaj prljavi starac ovako tečno govori njemački”. A Lazar mu na čistom engleskom odgovori.
”A, što to ja ne bih mogao znati engleski, balavci jedni. Više sam obrazovan nego i jedan od vas!” Mladi studenti sad totalno zbunjeni pokušali su se sporazumjeti na francuskom, nadajući se da ih čudni saputnik neće razumjeti, ali uzalud, jer slikar je govorio savršeno njemački, engleski, francuski i talijanski.
Odlično napisano, odlična priča sa ilustracijama. Bravo!